Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Ima li još onoga čega još nema

Kada je prije nekih pet-šest godina jedan od svakako najznačajnih novinara ovdašnjih Dimitrije Boarov  objavio svoju prvu knjigu, nazvao ju je »Ima li još Vojvodine«. Bila je to brižljivo sačinjena zbirka novinarskih tekstova, formiranih po tematskim grupama od kojih je svaka obrađivala po jednu specifičnu vojvođansku oblast, koja se polako urušavala pod naletom antibirokratskih osloboditelja.
    Rukopis te buduće knjige, prije nego što je bio objavljen, dugo je kružio među mnogim »recenzentima«, koji su, neki dobronamjerno, a neki i suprotno od toga, davali komentare, poneku sugestiju, ili naprosto ocjenjivali valjanost tekstova. Tekstovi su bili uglavnom već poznati pažljivijim čitateljima tiska, jer su bili objavljivani u, istina, poglavito nesrpskim medijima (Boarov, kao jedna amblemska meta AB revolveraša, sve do osnivanja nezavisnih srpskih medija nije baš po srpskim medijima mogao objavljivati), ali veoma tiražnim i kvalitetnim.
STUP SVAKE SIMULACIJE: Dakle, bili su to sve stari tekstovi, tu i tamo redigirani, dotjerani i umiveni, ali naslov, naslov je bio potpuno nov. Sjećam se kako me je naslov zbog nečega fascinirao, ali u isto vrijeme i zbunjivao. Naime, nisam ga do kraja razumio, zbunjivala je riječca »još«. Je li ona upotrijebljena u smislu: »ima li još uvijek« nečega čega je nekad bilo a sad ga ne vidimo, pa smo tako u strahu da ga uopće i nema. Ili je, pak, riječca »još« sasvim suprotno korištena kako bi se zatražilo nešto čega nesumnjivo imamo, samo nam ga treba više. Tada, prije toliko godina, činilo se kako je dilema čisto jezičke prirode, a svaki pošten lektor u slučaju kad netko hoće pitati postoji li Vojvodina, mirne duše bi izbacio riječcu »još«.
    Ali, danas se čini kako uopće nije riječ o jezičnoj dilemi i kako nam je svima jasno zašto ta riječca treba stajati tu gdje stoji, i podsjećati nas na dva danas dominantna tipa ponašanja.
    Oni koji ovih dana vješto dug mijenjaju za kredit, a zatim kreditom kupuju vojvođanska poduzeća, pitaju ima li još takove Vojvodine. Dajte još, ako ima. Oni bi ponijeli još koji komad svojoj kući. A mi drugi, koji ništa nismo privatizirali i ništa nećemo kupiti na ovim aukcijama, mi se pitamo ima li uopće smisla danas pitati o Vojvodini. Jer, pitanje o Vojvodini je pitanje o njenoj autonomiji. A upravo ovo pitanje postalo je stup svake simulacije, razmatranje njegovo moguće je dimna zavjesa, koja treba prikriti ono što se stvarno događa. Možda je riječ autonomija postala najskuplja vojvođanska riječ u tranziciji i treba potrajati onoliko koliko je potrebno da se sve u Vojvodini privatizira i proda. A kad se sve u Vojvodini privatizira i proda, hoćemo li onda biti nešto autonomniji, glasi pitanje malog Stipice. Zavisi odakle se gleda, odgovara mu mali Ivica. Drugim riječima, kad nekoliko obitelji bude posjedovalo sve u Vojvodini, autonomija Vojvodine će se zvati konzorcij. Naravno, obiteljski.
NASUKANI NA ILUZIJI: Od kad je konstituirana Skupština Vojvodine u ovom sazivu, lider jedne male ali ponosne autonomaške partije, tako reći autonomaški radikal Živan Berisavljević polaže nade u to kako će neke od vodećih DOS-ovskih partija pokrenuti inicijativu da ta Skupština donese rezoluciju o rehabilitaciji svih stradalih i politički proganjanih ljudi za vrijeme »antibirokratske revolucije«. Ovakva rezolucija svakako bi bila simbolička gesta diskontinuiteta s politikom koja je načinila toliko zla Vojvodini. Simbolička gesta ili ne, tek njega (diskontinuiteta) do sada nije bilo, a raznoraznih gesta jest. Ovih dana takvu istu političku ideju, ideju o moralnoj rehabilitaciji, saopćio je Dragan Veselinov, bivši ministar poljoprivrede i lider Koalicije Vojvodina. Nešto se govorka kako su i neke manje stranke, poput Liberala Srbije, također spremne podržati ovakvu inicijativu ako bi je netko kojim slučajem u Skupštini Vojvodine pokrenuo. Ostaje samo pitanje nije li sad malo kasno. Takve programske rezolucije idu prve a ne posljednje; ovako djeluju samo kao predizborni marketing i gube svoj simbolički kapital, što im je inače i jedina vrijednost.
  Nasukani na iluziji, zamlatarani kao da plivamo u suhom Panonskom moru, mi se ne možemo otrgnuti dojmu da je za nešto već prilično kasno, da naša stvarnost izgleda sasvim drugačije, a da mi to nismo ni zamijetili. Možda prefiks vojvođanski nešto i znači, mogao bi postati dobra robna marka ako se pridruži Šunki, Slanini i Žmarama, ali u politici on sve manje liči na svježu robu.
    Truditi se oko Vojvodine danas znači pokušavati saopćiti nešto s margine zbivanja, s margine vlasti, s margine margine. Jer, vlast se mora održati, a trud oko Vojvodine je ipak samo trud, što će reći muka, patnja i bol.                                                     g

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay