Arhiv tekstova

In­zi­sti­raj­mo na za­jed­ništvu

Mr. Mato Groznica jedan je od četiri potpredsjednika Hrvatskog nacionalnog vijeća i nedvojbeno je jedan od angažiranjih ljudi  na planu očuvanja nacionalnog i kulturnog identiteta Hrvata u SCG. Spada u red mlađih intelektualaca u rukovodstvu hrvatske nacionalne zajednice. Živi, kako sam kaže, na relaciji između srijemskih Golubinaca i Beograda.

HR: Kako Vi, kao potpredsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća zadužen za područje Srijema i Beograda, ocjenjujete sadašnji položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i Crnoj Gori?
Možemo to promatrati s mnogo gledišta i sa svakog od njih stvari će biti drugačije i sukladno tome možemo imati različit sud. Moglo bi se čak dogoditi da ti zaključci budu u većoj ili manjoj koliziji. Dok, s jedne strane, imamo još uvijek primjetan animozitet naspram Hrvata u Srbiji i Crnoj Gori, čiji razlozi se kriju u proteklom desetljeću, pa čak bi se to moglo provući i dublje u povijest, s druge strane, bilo bi neobjektivno i nedobronamjerno ne primijetiti da se uspostavom boljih susjedskih odnosa dviju država, i položaj ovdašnjih Hrvata započinje rješavati sustavno i u okviru zakonskih regulativa, kako države u kojoj živimo, tako i pod nadzorom svjetske javnosti. Zakon o zaštiti prava manjina, barem i formalno potvrđuje riješenost vlasti da se okrene putu ka međunarodnim integracijama, za koje vrijede visoki kriteriji i standardi. Zaštita prava manjina jedan je od osnovnih uvjeta i jedan od ključeva suvremene demokracije. Položaj Hrvata nije na zavidnoj razini, jer pored toga što nam je omogućeno postojanje hrvatskih institucija, među njima svakako najznačajnija HNV, nije vidljiva ozbiljnija potpora. Svakako da izostanak brige nije primjetan samo u slučaju Hrvata, ali većina nacionalnih manjina ima kakve-takve institucije, neke čak vrlo dobro organizirane, dok Hrvati kao »nova« nacionalna manjina praktički počinju od temelja. Dakle, vidan je nedostatak izgrađenih institucija.
HR: Ratne devedesete godine nisu svi Hrvati u SCG jednako proživjeli. U Srijemu je, čini se, bilo najgore. Što se zapravo tih godina dešavalo u srijemskim mjestima?
Što se događalo? Teško je reći, jer prilično se toga događalo pod okriljem kojekakvih tajnovitosti, i od mjesta do mjesta, bilo je više ili manje nepodnošljivo. Teško da možemo ovdje i na ovaj način reći što se zbilo, jer to zahtijeva detaljnu analizu. Naime, postojali su Kukujevci, Gibarac, Hrtkovci, Golubinci, Novi Slankamen, Beška i druga mjesta, i još uvijek postoje, ali više to nisu mjesta koja nalikuju na ono što su bila do devedesetih. To više nitko ne može zanijekati. Etnička struktura je u pojedinim mjestima toliko promijenjena da još postoji samo spomen da su tu stoljećima živjeli Hrvati. Više nije nikakva hrabrost reći da je bilo pojedinačnih slučajeva ili organiziranog nasrtanja. Ja vam ovdje neću ništa novo reći ako kažem da je bilo pritisaka, maltretiranja svakojake vrste, sve do surovih fizičkih likvidacija. Pored toga što je Srijem bio predmet pozornosti s obje strane granice, evidentno je da je to pratila i međunarodna javnost. Pojedinci su već optuženi pred Međunarodnim sudom, između ostalog i za događaje koji su se ovdje zbili, te će ti sudski procesi, nadamo se, u nekoj mjeri pomoći saznavanju istine, odnosno pružanju bar djelomične satisfakcije. Svima koji su u tome sudjelovali, u smislu katarze, mislim da bi koristilo priznanje vlastitih zabluda, te neophodan korak ka zacjeljenju rana koje su učinjene.
HR: Imate li podatke o tome koliko se Hrvata iselilo iz Srijema?
Ja osobno, precizno ne znam, ali do toga bi se eventualno moglo doći preko župnih ureda, jer većina iseljenih Hrvata su bili katoličke vjeroispovijesti i većina je trebala pomoć Crkve prilikom odlaska u Hrvatsku. To je pogotovu bilo izraženo u ranim devedesetim, kada su župnici praktički bili jedini koji su zastupali interese Hrvata. O tome bi trebalo konzultirati knjige vlč. Marka Kljajića, petrovaradinskog župnika, koji je u dobroj mjeri pobilježio obitelji koje su imale nekakvu vezu s Crkvom, a koji su se odselili na razne strane. Sjećam se podataka iz njegove knjige »Golubinci kroz povijest«, u kojoj daje poimeničan popis 220 obitelji, sa 855 osoba koje su se odselile do početka 1996. godine. Ako tome dodamo i 28 obitelji sa 104 osobe koje su do tog vremena iseljene iz Stare Pazove, može se steći kakav-takav dojam. Pojedine prognoze govore da je otišlo više od 20.000 Hrvata iz Srijema. Treba reći da su pojedina mjesta s dominantnim hrvatskim življem, kao što su Kukujevci i Gibarac, skoro u potpunosti napuštena od strane Hrvata. To su fakti prema kojima se možemo odnositi kao da ih vidimo ili ne.
HR: Što možete reći o konkretnim zbivanjima iz tog vremena u Vašem mjestu, Golubincima?
Ovo sam već na neki način dotaknuo. Svakako da su Golubinci, kao jedno od mjesta u kojem je živio priličan broj Hrvata, bili na meti onih koji su se zalagali, kako za »humano preseljenje«, tako i onih koji su se služili nasilnim metodama kako bi »uvjerili« ljude da se odrode od rodnoga kraja. Bilo je nekoliko veoma drastičnih slučajeva maltretiranja, i nakon svakog od tih slučajeva kao po pravilu slijedio je manji ili veći val iseljavanja. To je bilo najdrastičnije izraženo 1995. godine, kada su sustavno i organizirano pobilježene skoro sve hrvatske kuće, sa »zauzeto«. Nažalost, desilo se i nekoliko tragičnih događaja. Primjerice, u svojoj kući ubijena je djevojka, i koliko ja znam, to nije procesuirano, niti se to dovodilo u svezu s pritiskom na Hrvate. Međutim, to je za mnoge bio signal da je pakiranje kufera neizbježno. Pritisak je bio izraženiji na dobrostojeće i one koji su bili na višim položajima, što je rezultiralo odlaskom mnogih.
HR: Kako su se prema srijemskim Hrvatima u to vrijeme ponijeli njihovi susjedi drugih nacionalnosti?
Treba biti pošten i upitati se: koliko su oni uopće mogli pomoći? Meni se čini da je i većina naših susjeda bila zatečena onim što se događalo. Dok je običan svijet sklon da gleda svoja posla, a da ga mnogo ne dotiče tuđa muka, jer takav svijet nije sklon samoorganiziranju, jer nije ga se izravno ticalo to što se događa, dotle su, kako pojedinci, tako i organizirane grupe, iako malobrojniji, pravili razne ispade i stvarali klimu u kojoj je zajednički imenitelj bio psihoza, napetost, neizvjesnost… Događa se da takovi sada pokušavaju biti vaši zaštitnici, koji vas odvajkada cijene i poštuju, samo, eto, tek im se sad ukazala prigoda da to i pokažu. Ja želim vjerovati da pošten čovjek žali što se nije moglo naći snage oduprijeti se tom ludilu u kojem su svi izgubili, zbog koga su pokidane višestoljetne »niti zajedništva«. Takove ljude treba nalaziti i s njima tražiti načina za hod u vrijeme koje dolazi.
HR: Je li se stanje popravilo nakon promjene vlasti 2000. godine?
Jasno da jest, ali trebat će vremena da se stvari poravnaju do te razine da iščezne iz svijesti naroda i pređu u anale. Mislim da je već kroz ove tri godine ta stvar prilično pomaknuta naprijed, što ulijeva optimizam. Sve su češći odlasci s jedne na drugu stranu granice, ne samo Hrvata, nego i Srba i drugih čiji je dio obitelji ostao, odnosno otišao. Čini mi se da oni Hrvati koji su ostali, zajedno sa svojim susjedima, nastoje da ne govore mnogo o tom vremenu, kao da nikome ne godi da se prisjeća nečega što je, po meni, ipak bila jedna kolektivna nesreća.
HR: Radite u Beogradu. Kakva je situacija s Hrvatima u Beogradu? Tamo ih ima brojčano mnogo, ali se ne okupljaju organizirano, osim možda u Crkvi?
Nažalost, čini mi se da nitko ne poznaje pravu sliku kada je Beograd u pitanju. Uostalom, u dvomilijunskom gradu svatko gubi u priličnoj mjeri od vlastitog identiteta. Ako govorimo o ciframa, tu su vjerojatno službeni podaci daleko od stvarnih. Kada je u pitanju grad, pogotovo ovako velik, tu imate jedan fenomen. Čini mi se da je u takovoj sredini u isto vrijeme i najlakše i najteže biti onaj koji jesi. U tolikoj masi svijeta lako se čovjek može skriti da ga se ne prepozna, te ako mu je stalo do kakvog svog identiteta, može ga imati u svom malom kutku. Svakako da je pitanje koliko je onih kojima vremenom ne oslabi taj osjećaj pripadnosti, te se utope u svakodnevicu koja briše mnogo toga što je individualno. S druge strane, u tolikom gradu je veoma teško javno se legitimirati kao »netko drugi«, jer to izaziva pozornost takove vrste da imate osjećaj da ste obilježeni i da tko god vas pogleda – to vidi, pogotovu nakon svih ovih godina. To je, na primjer, u selu nemoguće, jer tamo vas svatko zna, zna što vam je djed radio, tko vam je stric, ujak itd., jednom riječju svi o svima sve znaju. Čak i da ne želite biti ono što ste, drugi vam ne daju. U kojoj mjeri i na koji način, ali ti si to, i druge ti nema. Čini mi se da sam upravo stoga što skoro dvadeset godina živim istodobno u Beogradu i u Golubincima, zahvaljujući toj pomoći sela i u tako velikom gradu ostao imun na mnoga uganuća koja život u tako velikoj košnici nosi.
Zbilja ne poznajem organiziranije oblike okupljanja Hrvata u Beogradu, čak mogu reći da se i u Crkvi takvo što događa rijetko. A, bez nekakve organiziranosti, nacionalni aspekt se neće moći bitnije tretirati. Mada ima vrlih intelektualaca, jer to je ipak sveučilišni grad, trgovački centar i sve što uz to ide, pitanje je u kojoj mjeri je moguće njih animirati. Upravo preko institucije HNV-a pokušavamo ponuditi mogućnost aktivnijeg sudjelovanja onih Hrvata koji za to osjećaju potrebu.
HR: Je li to put da u hrvatskoj zajednici aktvniju ulogu zaigraju i neki od velikog broja poznatih Hrvata koji žive u Beogradu – znanstvenici, političari, umjetnici, stručnjaci iz različitih oblasti?
Kao što rekoh, jedan od načina je upravo kroz programe koji bi trebao koordinirati HNV. Teško je očekivati da će bilo koji uspješan čovjek samo iz nacionalnih pobuda uzeti aktivnije sudjelovanje. Ako se to bude i događalo, bit će sporadično i sporo, ali to svakako nije razlog da se svojski ne potrudimo animirati bilo kog čovjeka. Takovi jesu uresi naše zajednice, i njima se mora ponuditi torta i reći im: »Vi biste bili šlag«. E, tu tortu netko treba napraviti, a to je jedna od zadaća onih koji su se prihvatili bilo kakove uloge u hrvatskoj zajednici.
HR: Na čelu ste jedne za Golubince izuzetno značajne institucije – HKPD »Tomislav«. Kako ova institucija funkcionira i kakva je njena uloga u očuvanju hrvatskog identiteta u ovom dijelu Srijema?
Malo u zbilji, a malo u šali, bih vas ispravio; taj značaj već polako prelazi okvir golubinačkog atara, uostalom, tko zna gdje su granice tog atara kad je polovica golubinačkih Hrvata raširena izvan Golubinaca. Zadaća »Tomislava« jest da razvija i njeguje kulturu, kulturnu tradiciju i običaje Hrvata u Srijemu, Vojvodini, Srbiji i šire. S tim u svezi, kultura kao jedno od bitnih obilježja svakog naroda, zahtijeva neprestano ulaganje i brigu, kako suvremeni tokovi civilizacije ne bi prekrili onu vjekovnu baštinu koju su nam ostavili naši preci. »Tomislav« svoj rad temelji na očuvanju posebnosti srijemskih Hrvata, u zajednici s cjelokupnim hrvatskim narodom, s ostalim narodima, te zdušno želi razvijati suradnju sa svima koji uvažavaju naš nacionalni identitet. Želim gledati optimistički, pa ću reći: funkcioniramo odlično. Vidite, što reći nakon gašenja prethodnog hrvatskog društva »Vladimir Nazor«, te nakon desetak »nekulturnih« godina, nakon svih tih rastanaka i tuga koje su odbolovane ili se još boluju, što reći nego zahvaliti Bogu da smo se 2002. godine uspjeli organizirati, i mrke i sumnjičave poglede zamijeniti osmjesima, tamburama, zdravicama, vriskom cura u kakvoj srijemskoj ili slavonskoj igri i nošnji. Valjda shvaćate što Vam hoću reći.
HR: Imate li u HKPD materijalnu potporu od Republike Srbije?
Do sada smo se obraćali za pomoć od lokalne do republičke razine. Jedino smo kod općinske i pokrajinske vlasti naišli na razumijevanje. Skromnim, ali za nas značajnim sredstvima, pomogao nas je Izvršni odbor općine Stara Pazova, te pokrajinsko Tajništvo za propise, upravu i nacionalne manjine. Zbilja su nam pomogli kad smo bili u velikoj oskudici, stoga im i ovaj puta zahvaljujem.
HR: Odlukom Vlade Republike Hrvatske HKPD »Tomislav« je dobio je 50.000 kuna iz državnog proračuna. Za koju namjenu ćete utrošiti taj novac?
Da, na toliki iznos smo potpisali ugovor, ali ne znam iz kojih razloga, sredstva koja smo dobili su za oko 20 posto umanjena. Moguće je da će to biti korigirano do visine ugovorenog iznosa, ali ako ne bude… Što se tiče toga kako ćemo ta sredstva utrošiti, tu nećemo imati većih problema, jer imamo ambicioznih planova. Veći dio novca će biti utrošen za potrebe glazbene i folklorne sekcije. Naime, planiramo osvojiti neke nove koreografije, među njima u prvom redu Bunjevačke igre, a što pored nošnji podrazumijeva i angažman stručnjaka. Glazbena sekcija će dobiti nešto instrumenata, te nešto potrošnog materijala što ide uz vježbanje. Koristim prigodu zahvaliti se Vladi Republike Hrvatske, kao i Veleposlanstvu, preko koga je ovo i započeto, na potpori koja je snažno odjeknula u hrvatskom narodu, te se iskreno nadamo da će ovakvi projekti postati redovita praksa i narednih godina, odnosno briga i svake buduće hrvatske Vlade.
HR: Kako ocjenjujete generalno politiku Hrvatske prema hrvatskoj dijaspori u SCG?
Iz srijemskog kuta gledano, sadašnja politika je sustavnija, izravnija, pokriva širi aspekt života ovdašnjeg hrvatskog čovjeka i to sve skupa odaje dojam riješenosti vlasti u Hrvatskoj da neće dopustiti maćehinski odnos prema autohtonom hrvatskom narodu. To pokazuje i ovaj natječaj u kome nije zaobiđena skoro nijedna hrvatska udruga. Mnogo je pitanja u kojima bi zagovor naše matične zemlje značio. Princip reciprociteta je nešto na čemu bi Hrvatska mogla više insistirati u odnosima sa SCG. Nije dovoljno donijeti određena zakonska akta, već je neophodno i osigurati njihovu provedbu. Ono u čemu je Hrvatska mogla imati više sluha kada su Hrvati u SCG u pitanju, jest lakše reguliranje hrvatskih dokumenata. Naime, ne vjerujem da hrvatski proračun ovisi u tolikoj mjeri od taksi koje se ubiru od toga, pogotovu kada je u pitanju malobrojna populacija ovdašnjih Hrvata, koja je uz to i najsiromašnija hrvatska dijaspora. Apeliram na vlasti u Hrvatskoj da drastično umanje ili posve ukine spomenute takse, jer će to biti dobar način odavanja priznanja Hrvatima koji su ovdje ostali. Rekao bih i koju riječ hvale na adresu hrvatskog Veleposlanstva i konzularnih odjela. Zbilja je primjetno da je to već jedan ozbiljan ustroj, gdje se vidi živa aktivnost, od diplomatskih, konzularnih do gospodarstvenih inicijativa.
HR: U kojem smjeru će se, po Vašem mišljenju, razriješiti situacija u Hrvatskom nacionalnom vijeću u budućnosti? Kako bi se postojeća podjela mogla prevazići?
To je proces. Ja ću iskoristiti i ovu priliku da opomenem sve koji dovode do toga da stanje podijeljenosti postaje kroničnije, i da podsjetim u prvom redu sebe, a zatim i ostale da Nacionalno vijeće nije ničija prćija da može kalkulirati i podvrgavati ga osobnim ili interesima pojedine grupe. Pretjerano je očekivati da ova prva postavka funkcionira idealno, jer nitko nije lišen dječjih bolesti, pa ni HNV. Možda treba poći od toga da podjela uopće nema, i što se mene tiče ja želim vjerovati da ih u biti i nema. Zašto inzistirati na podijeljenosti kada jedina prava platforma s koje se može nešto napraviti jeste zajedništvo. Ako hoćete i konkretnije, bez obzira na formalno postavljene dvije struje u HNV-u, promjene do kojih je došlo u DSHV-u ukazuju da je suradnja izvjesna. Mislim da bi u skladu s tim i druga strana trebala reagirati. Nitko ne može biti izuzet od odgovornosti za nefunkcioniranje ove krovne institucije. Kao konkretne poteze koji se moraju povući vidim to da se vijećnici obje strane aktivno uključe u rad svakog odbora i odjela, odnosno drugoj strani se moraju ponuditi i neka visoka funkcionarska mjesta.
HR: Jesu li Hrvati u SCG međusobno integrirani, odnosno, smatrate li da bi to međusobno upoznavanje i povezivanje ovdašnjih Hrvata moglo biti čvršće i organiziranije?
Nažalost, integracija je još uvijek na veoma niskoj razini i sa tim se ne bi smjelo miriti. Organiziranost i povezanost bi trebale biti zadaće svakog pojedinca, a pogotovu organizacije. Uvjeren sam da je čvršća povezanost dostižna i mislim da i ovo što je učinjeno posljednjih godina ukazuje na to. Moram reći da žalim što s Hrvatima koji žive u Crnoj Gori i na Kosovu do sada nisu ostvareni bilo kakvi institucionalni kontakti. To bi nam također trebala biti zadaća. Općenito gledano, čini mi se da pretjerano mislimo na same sebe, a zaboravljamo da ako izgubimo druge, u biti ćemo izgubiti sebe same.                 g