Arhiv tekstova
Publika željna teatra
Zgrada kazališta s korintskim stupovima u centru Subotice dovršena je 1854. godine kao dio hotela »Pešta«, s mađarskim repertoarom, ali se osnovano pretpostavlja da su pojedine njemačke kazališne putujuće družine već koncem XVIII. stoljeća davale predstave po subotičkim kavanama.
U drugoj polovici XIX. vijeka povremeno je gostovalo Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada, pa je tako kao prva predstava hrvatskog autora u povijesti 1874. godine u zgradi današnjeg Narodnog pozorišta/Kazališta/Népszinház odigran komad hrvatskog spisatelja Ilije Okruglića-Srijemca »Saćurica i šubara«, koji se izvodi i dan-danas po amaterskim družinama. Na gostovanju istog teatra u Subotici je 1884. godine odigran hrvatski komad »Graničari« Josipa Freundenreicha, kasnije i u idućem stoljeću puno puta igran od različitih ansambala.
Prigodom šestog gostovanja 1888. godine igran je komad »Lipa Bunjevka« koji je napisao i u kojem je igrao glumac ovog teatra iz Novog Sada Velimir Miljković, kao prvi komad iz života bunjevačkih Hrvata ikad odigran u kazalištu.
PRIZNANJE SNP-u: Godine 1894. gostovanje je otvorila »Šokica«, također Ilije Okruglića-Srijemca, što znači da je vođeno računa o nacionalnom sastavu publike, ali je jedan kazališni kritičar u novinama zamijetio da »kostimi ne odgovaraju«.
Sljedeći komad s hrvatskim predznakom u Suboticu je došao tek 1908. godine, prigodom XIV. gostovanja SNP iz Novog Sada, i bio je s oduševljenjem dočekan kod publike. Bio je to »Baron Franjo Trenk« Josipa Eugena Tomića, a potom i »Uskočkinja« Ivana Mrguda, slabo znanog autora ili spisatelja pod pseudonimom.
Godine 1912. igran je po prvi puta »Knez Ivo od Semberije« Isidora Bajića, koji je bio i autor glazbe, naravno kao predstava s igrom i pjevanjem.
Iz ovog kompletnog prikaza vidljivo je da su tadašnje vlasti dopuštale sve do 1914., tj. do početka Prvog svjetskog rata, jedino gostovanje Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, a da je sav ostali repertoar bio na mađarskom jeziku, uz gostovanja kazališnih družina iz Mađarske, nakon Nagodbe s naglašeno nacionalnim repertoarom. Izvan Vojvodine nije dozvoljeno gostovanje niti jednog kazališta Južnih Slavena, osim spomenutog SNP, i o tomu se strogo vodilo računa. A na programu SNP-a su uglavnom bili komadi iz herojske srpske historije, potkraj XIX. stoljeća i nešto europskog repertoara od značaja, a potom svi dotadanji Nušićevi komadi, komedije iz njegovog ranog perioda.
I pokraj svega, mora se odati priznanje SNP-u za prikazivanje i nekih komada hrvatskih autora, što je navedeno, premda su to bili laki komadi s pjevanjem, ali i takovi su oduševljavali hrvatsku publiku u Subotici, koja je bila željna svake hrvatske riječi, pa makar i jednom u pet godina, jer znamo, živjeli su u stranoj državi i bili manjina, uglavnom nepriznata, i daleko su bila Wilsonova »ljudska prava«, a nekmoli današnje shvatanje tog pojma, koji nije lako realizirati niti sada, u pravom smislu riječi, u ostvarivanju kulturne autonomije hrvatskog naroda u Vojvodini.
HRVATI SRETNI I S MALIM: Eto, tako je bilo do konca Prvog svjetskog rata, to je sve što smo vidjeli od hrvatskih kazališnih komada, a naši djedovi su bili sretni i s tim.
Tada je došao Prvi svjetski rat 1914.-1918., i nakon njega Subotica je postala sastavni dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, potom Kraljevine Jugoslavije sve do njene propasti 1941. godine.
Međutim, unatoč tomu, Subotica nije dobila stalno kazalište i treći grad u državi po broju stanovnika, s kazališnom zgradom, a bez stalnog teatra u mjestu. Gotovo nevjerojatno! Ali, tako je bilo!
Nastavljena je praksa gostujućih teatara. Prvo je, odmah po nastanku nove države, gostovalo »Bosansko-hercegovačko pozorište«, bez većeg uspjeha, uglavnom s repeortoarom viđenim od strane SNP iz Novog Sada još prije rata, a potom i nekakvo »Vojničko pozorište« Petra Hristilića, nanovo komadi već viđeni – »Graničari«, »Šokica« itd. Godine 1920. čak je osnovan »Pozorišni odbor grada Subotice« koji nije uspio osnovati stalni teatar, pa je ugovorio gostovanje »Osječkog kazališta«, svakog mjeseca sezone 1920.-1921. po nekoliko predstava. Nanovo su stigli »Graničari«, koje su Subotičani već znali napamet, i konačno do tada neviđena komedija »Dobar frak« od Dregelja, koji je kod publike imao najviše uspjeha i uvijek je igran pred punom salom.
Isto tako, uspjeh je postigao i »Čvor« Petra Petrovića Pecije. Sve u svemu, Osječani su bili na gubitku i raskinuli su ugovor s Odborom. Tada je osnovano »Akademsko diletantsko društvo« koje je, među inim, igralo i »Povratak« Srđana Tucijaća i komad »Čika iz Amerike« nepoznatog autora iz Osijeka. Diletantsko društvo se i pokazalo kao diletantsko, pa se ubrzo i ugasilo bez većih uspjeha.
Bio je jedan pokušaj osnivanja Gradskog pozorišta od »menedžera« Dimulovića iz Beograda, ali je i to ubrzo propalo, unatoč gostovanju afirmiranih glumaca iz Beograda i Zagreba u glavnim ulogama već viđenih komada. Novac je iscurio u ne maloj količini, a grad je opet i pokraj veleljepne zgrade ostao bez teatra.
I tako se, opet, stiglo do gostovanja Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada – kao u devetnaestom stoljeću! g
