Arhiv tekstova
Profesija će ovisiti od hrabrosti novinara
Najava prenošenja osnivačkih prava manjinskih medija na nacionalna vijeća, što je predložilo Izvršno vijeće Vojvodine kao prijelazno rješenje do konačne odluke o vlasničkom statusu tih medija, primljena je u spomenutim medijskim kućama uglavnom s dozom strijepnje. Dvije glavne zamjerke dominiraju u ocjenama čelnih ljudi manjinskih izdavačkih ustanova – nedorečenost takve odluke i nepostojanje konkretnijeg plana cijele ideje, kao i brzina kojom se želi riješiti to pitanje.
O tome jesu li nacionalna vijeća prava adresa na kojoj će ubuduće »stanovati« manjinski mediji, i je li to korak naprijed u odnosu na dosadašnjeg osnivača – Pokrajinu, mišljenja onih kojih se takva odluka tiče još nisu do kraja definirana, mada nisu ni a priori negativna. Ipak, cijela priča o promjenama u statusu manjinskih medija obilježena je velikom neizvjesnošću, smatraju naši sugovornici, direktori »Magyar Szóa«, »Hlasa ludu« i »Libertatee«.
Rudolf Mihók, direktor NIU »Magyar Szó«
Principijelno rje{enje koje treba dotjerivati
U osnovi smatram da je to kvalitetno i dobro rješenje na duže staze, i u skladu s europskom praksom. To je neki konkretan vid autonomije za koju smo se upravo i zalagali u prethodnom periodu. Isto je tako dobro da se država na neki način povlači iz medija, što također prati europske standarde. Dakle, što se samog okvira i osnova ideje tiče, osobno je podržavam. Ono što je problematično jest da se za sada od toga vide samo konture, i da još nema nikakvih konkretnih detalja vezanih za planirani prijenos osnivačkih prava. S jedne strane, dakle, nedostaju detalji, a s druge, određen je veoma kratak vremenski period za njeno realiziranje – za samo nekoliko mjeseci trebalo bi sprovesti tu odluku, što je također problematično. To je problematično čak i u mađarskoj zajednici, i konkretno u »Magyar Szóu«, iako naše nacionalno vijeće u nekim okvirima funkcionira, i opće stanje nije kaotično kakvo je u nekim drugim nacionalnim zajednicama. Mislim da je naše nacionalno vijeće sposobno da se nosi s ovim zadatkom, ali ipak su potrebne neke pripreme i konkretne radnje i zato imam rezerve u glede toga možemo li sve to obaviti do kraja godine.
U svemu tome pozitivno je što i dalje postoji zakonska obveza materijalnog pomaganja manjinskih medija, odnosno njihovog subvencioniranja. Političari koji su uključeni u ovaj proces više puta su to potvrdili, i ja mislim da je to također principijelno rješenje – da se davanje subvencija ne vezuje za vlasnički status dotične kuće. No, vrag je uvijek u detaljima. U trenutnoj situaciji kakvu imamo u privredi, pitanje je kako će se realizirati te subvencije, i neće li se možda namjera štednje u proračunu odraziti na naš materijalni položaj. To su ti detalji koji su veoma važni.
Što se privatizacije manjinskih medija tiče, mislim da možemo sa sigurnošću tvrditi da, kako danas stvari stoje, mala je vjerojatnost da će bilo tko biti zainteresiran za njihovo privatiziranje, ili bar za pretežan dio tih medija, jer se tu teško može naći zdrav ekonomski interes, s obzirom da je već u startu limitirana ciljna grupa, odnosno tržište. I ako bi netko pokazao interesiranje za to, mogu se javiti sumnje da mu namjere nisu najčistije, da nisu prvenstveno vezane za neki ekonomski motiv, već za politički. Te sumnje sigurno postoje, i trebaju postojati, ali one ne trebaju biti razlog da mi stanemo s tim procesom, ili da se unaprijed bojimo nekih budućih bitaka, koje ćemo sigurno morati vojevati. Jer, bez obzira na status i na okvirna institucionalna rješenja, stvari se uvijek rješavaju na dnevnoj razini. Pritisaka će uvijek biti, i ovisi od stava i stanja kolektiva u dotičnom manjinskom listu, od toga ima li dovoljno čvrstine i kičme da se u tu borbu svakog dana ulazi, a u korist slobode štampe.
Tu se ne može ništa zacementirati, i naći neko rješenje koje će jednom za svagda garantirati da se može lagodno raditi i živjeti, i da uz to imamo osiguranu slobodu tiska. To je takva stvar koja se mora svakog dana rješavati, i mislim da tu mnogo ovisi kako sam rekao od stanja i stava kolektiva kako će se izboriti za ova svoja prava – i u interesu čitatelja i u interesu struke.
Naravno, ne može se isključiti da će biti privatiziranja kod nekih medija, ali se prognoze ne mogu davati, jer ovog momenta se dosta stvari ne vidi. Sada prvenstveno treba čekati najavljeni zakon o ingerencijama i načinu izbora nacionalnih vijeća, koji treba biti usvojen na jesen, pošto će se tu točno definirati ingerencije nacionalnih vijeća, način njihovog funkcioniranja i njihovog biranja, što će umnogome odrediti i naš budući status kad budemo prešli pod njihovu ingerenciju. To su ti konkretni detalji od kojih ovisi kako će ova odluka o prijenosu nadležnosti u praksi funkcionirati. Okvirno i principijelno je, dakle, sve u redu, ali naš budući rad će značajno ovisiti od toga kako je definiran naš budući status.
Nacionalno vijeće, kako stoji u radnoj verziji prijedloga o statusnoj promjeni, može u drugom koraku, nakon što preuzme izdavačku kuću, donijeti odluku da dijelom, ili u cjelini privatizira tu kuću, ili ne mora uopće to činiti. To, dakle, ovisi samo od nacionalnog vijeća čiji se sastav naravno mijenja, i mijenjat će se ubuduće. Ja u principu ne vidim razliku. Do sada je Skupština Vojvodine bila osnivač, a znamo da je u toj Skupštini do prije tri godine sjedila socijalistička većina s 83 posto, s izraženom sklonošću ka zatiranju slobode medija. Pa, ipak smo preživjeli i taj period. Sigurno će se i sastavi nacionalnih vijeća mijenjati, to se uvijek mijenja, demokracija je takva da ponekad može doći i takva većina koja će možda respektirati i naše profesionalne principe. Zato kažem da sve ovisi od toga koliko smo spremni da se na dnevnoj razini izborimo za ona prava koja važe u demokratskom svijetu. Stoga nema razloga ni za kakvu paniku, ni za bojazan, ali trebamo biti pripremljeni i odgovorni – bez nekih zalijetanja, bez nepotrebnih političkih priča, već da vidimo suštinski interes i uspostavimo takav okvir funkcioniranja koji će moći opstati na duže staze.
Jaroslav Čiep, direktor NIU »Hlas ludu«
Brzo i bez plana
Za sada još uvijek nema ni P od privatizacije i praktično se radi samo o prenošenju osnivačkih prava na nacionalna vijeća. Pokrajina kao osnivač ima dugu tradiciju i mehanizme koji godinama funkcioniraju, ne može se reći perfektno, ali svakako dobro u pogledu ostvarivanja prava manjina na informiranje. S vijećima je problem u tome što su ona tek sada konstituirana i još praktički prolaze kroz dječje bolesti. Koliko znam, jedino su nacionalna vijeća Slovaka i Rusina i, naravno, Mađara do kraja konstituirana i rade. Ostali ili se nisu do kraja konstituirali, ili još uvijek nemaju potrebne institucije, ili ne funkcioniraju kako treba, uz nepredviđene blokade u radu. U takvoj situaciji teško se može očekivati da bi se ona mogla racionalno i funkcionalno baviti »vrućim kestenovima« kakve su izdavačke ustanove nacionalnih manjina, i pomoći da se njihovi problemi na pravi način prevaziđu.
Ne bih znao reći je li najavljena privatizacija bolja ili gora situacija za manjinske medije. Jedino je izvjesno da se nadležnosti moraju prenijeti kako bi se ispoštivao zakon, da oni više ne budu pod ingerencijom Pokrajine, odnosno države. Problem je, međutim, što su i nacionalna vijeća dio države, i što se financiraju iz proračuna i stoga ne mogu biti odgovor na taj zakonski zahtjev da (ni) manjinski mediji ne budu više u nadležnosti države.
Poseban problem je što se sve to radi relativno brzo. Koliko mi je poznato, Slovačko nacionalno vijeće sve do sada nije dobilo nikakav zvaničan dokument, niti je sazvan ikakav sastanak u vezi s tim preuzimanjem, niti ga je itko kontaktirao. Što se našeg lista tiče, ni mi nemamo nikakvih konkretnijih informacija kako će se to izvesti. Neke ustanove, recimo, imaju i svoju imovinu, i sve bi te aspekte trebalo detaljno riješiti prilikom prijenosa osnivačkih prava. Dakle, još nisu definirani ni model niti obim financiranja, čak ni u načelu, a sve su to problemi koji se prije prenošenja prava moraju riješiti.
Niku Ciobanu, direktor NIU »Libertatea«
Mediji imaju ve}i
autoritet od vije}a
Mislim da se prijedlog da osnivačka prava pređu na nacionalna vijeća ne može zvati privatizacijom. Pitanje je, međutim, zašto tek posle toga treba ići u privatizaciju. Ako postoji zakon u ovoj zemlji, zašto se ne poštuje zakon, nego se samo u slučaju malih kuća primjenjuju neka druga pravila, a ne pravila o privatizaciji. Mislim da bi se privatizacija također trebala odmah provoditi i u manjinskim medijskim kućama. Ovako, što se prijenosi na nacionalna vijeća? Treba utvrditi vrijednost naše imovine, da se vidi što im se predaje.
Drugo, neka se obavi privatizacija kako određuje zakon. A, ako nema interesenata, neka se onda apelira na nacionalna vijeća, neka onda oni interveniraju. Treba, dakle, ići obrnutim redom.
Zakon o informiranju se također ne poštuje do kraja, jer se u njemu kaže da teritorijalne autonomije i političke organizacije ne mogu biti osnivači javnih glasila, ali ni druge institucije koje se financiraju iz javnih prihoda. A odakle se, molim vas, financiraju nacionalna vijeća? Zašto, ako svi znamo da su nacionalna vijeća produžena ruka vlasti, zašto se njima, ljudima koji su politički obojeni, daje ono što oduzimamo Pokrajini? Tu nema nikakve logike. Nacionalna vijeća koja postoje »nekoliko dana« uz to još uvijek nemaju autoritet, još uvijek nisu dokazali sposobnost i spremnost da vode ovakve institucije koje, na primjer, u slučaju Rumunja postoje 58 godina. »Libertatea« je najznačajnija institucija koju imaju Rumunji, s većim ugledom nego što imaju crkva i škola. Zašto takvu instituciju dati u ruke nekom tko je nedavno stvorena institucija u društvu?
Nacionalna vijeća su forma koja je postojala prije sto godina, i mi smo se ponovo vratili na nju. Onda nam uopće i ne trebaju zakoni. Trebaju nam mikro vlade, koje ništa neće uraditi? Ne, nama upravo trebaju zakoni koji će štititi nacionalne manjine. Ne samo nacionalne manjine, već građane uopće, jer smo i mi nekakvi građani. Nama to treba – zakoni, a ne nacionalna vijeća, neke pseudo vlade, koje mogu biti kontrolirane od svake vlasti.
I zato treba jasno reći – vlast jest vlast, ali ne može baš vladati kako ona hoće, mora malo slušati i ostale. Zašto nas sada gura u probleme? I zašto žuri s tim, kada je rok za transformaciju medija dvije godine?
Ja prosto smatram da privatizacija koja se na ovaj način predviđa nije privatizacija, nego nešto sasvim drugo. Kad netko tko ničim nije zaslužan dobije neki medij, to je onda poklon, ljepše rečeno. Mi ćemo kao kolektiv svakako poduzeti nešto povodom toga, svakako ćemo reagirati na takvu odluku.
Priredila: V. Laloš
