HEROJI U ZLO^INU
Bez obzira što to nije jednostavan postupak, ja sam za otvaranje policijskih dosijea, jer smatram da nam je neophodno suočavanje s istinom, ma kakva ona bila. Pogotovo kod nas, gdje je godinama sve bilo postavljeno naglavačke – zločinci i profiteri često su bivali nacionalni heroji, silni borci za demokraciju – potkazivači i ljudi režima i policije, i sve je bilo isprepleteno, da bi još uvijek, umnogome, tako i ostalo. Anita Beretić, zastupnik u Skupštini Srbije, »Somborske novine«, 18. srpnja 2003.
PRODAJMO HRVATSKO, NIZA[TO
Ispitivanje Hrvatske gospodarske komore pokazalo je da nam se istočni susjedi još uvijek sjećaju Vegete, Plivadona, Petit beurea, Čokolina…Veći dio upitanih tih se hrvatskih proizvoda sjeća s nostalgijom, a manji dio s ljutnjom i prezirom. No, i među tim ljutitima ima onih koji tim proizvodima ne mogu ništa zamjeriti, osim to što su hrvatski. Mnogi bi naši »komšije« i danas rado kupovali neke od poznatih hrvatskih proizvoda, koje smatraju kvalitetnim i modernim, ali su im preskupi. S obzirom na njihove prosječne plaće i standard zemlje u kojoj žive (u kojoj je ubijeni premijer Đinđić imao plaću od 300 DEM) takvo je žaljenje potpuno razumljivo. Utoliko je pak manje razumljiv neki hrvatski gospodarski »Drang nach Osten« HGK-e i njezinog šefa »Lepog Nadana«. To ispipavanje istočnog tržišta trebalo je poslužiti našim velikim tvrtkama kao putokaz za istok. Ali porazni rezultati imovinskog stanja njihovih nekadašnjih i sadašnjih potencijalnih kupaca pokazali su da su očekivanja predsjednika HGK-e i hrvatskih direktora nakon onih nekoliko besanih noći provedenih u Skadarliji bila nerealna, tj. da je jedno slušati umilno cijukanje ciganskih violina, a dvadeset deveto dogovoriti neke ozbiljne poslove u takvoj zemlji. Tako je akcija »Kupujmo hrvatsko« izgleda osuđena samo na Hrvatsku. Veronika Šimić, novinar, »Dubrovački glasnik«, 19. srpnja 2003.
AR[INI
Nije točno da prijem u EU zavisi samo od ispunjavanja »kopenhagenških principa«. Hrvatska je mnogo bliža europskim standardima od Rumunjske i Bugarske pa najvjerojatnije neće postati članom EU 2007. godine, a ove dvije zemlje vjerojatno hoće. Muslimanska Turska je daleko od tih standarda ali je veliko pitanje hoće li ikad biti primljena. Mihailo Jovović, urednik vanjsko-političke rubrike podgoričkog tjednika »Vijesti«, »Karavan«, srpnja 2003.
NEVINI NARODI
Već ranije na principijelno sličan način – premda uglavnom manje dramatično – brojni su strani promatrači (od novinara do špijuna), uvjereni kako su, primjerice, Tuđman i Milošević bili diktatori, sa zaprepaštenjem svjedočili nastavku političkog djelovanja njihovih pristaša i nakon što su vođe sišle s vlasti (zbog smrti, odnosno prijevoza u Haag). Kod Tuđmana se i Miloševića nije radilo o totalitarnome sindromu; njihova je politička uloga – izvedena iz specifično postkomunističke demokratske legitimacije – u bitnome korespondirala s orijentacijom pučke većine. Obojica su, uostalom, višekratno izabrana na način manje sporan od onoga na koji je izabran aktualni amerikanski predsjednik. Nije stoga slučajno da poneki inteligentniji nacionalist (na obje ih je strane, srećom ili nesrećom, tek nekolicina) reciklira tu tezu, ne bi li Hrvate (i/ili Srbe) amnestirao od odgovornosti za zlodjela nacionalnih režima u devedesetima, jer diktatori, znano je, ne pitaju narod za mišljenje. Žarko Puhovski, znanstvenik i analitičar, »Novi list«, 26. srpnja 2003.
NEKAD RIMLJANI, SAD HRVATI
Vjerujem da će i Hrvati graditi naše autoputove. Crna Gora ima strateški interes za suradnju s Hrvatskom u turizmu i sektoru usluga u cjelini. Crna Gora i Hrvatska su kompatibilna turistička područja, ali se to može reći i za pomorstvo… Interes je Crne Gore da se preko dubrovačke regije, odnosno Hrvatske, i prometno uključuje u EU. Filip Vujanović, predsjednik Crne Gore, »Danas«, 28. srpnja 2003.
