Arhiv tekstova
21.03.2003
Rat kreće ka Perzijskom zaljevu
Unatoč velikim protivljenjima najnovijem ratu, antiratnim demonstracijama u Americi i Europi, pokušaju Njemačke, Francuske i Rusije da blokiraju ratni me-hanizam, sve su sumnje otklonjene kada je predsjednik George W. Bush pružio ko-načni ultimatum od 48 sati iračkom lideru Saddamu Husseinu da napusti zemlju ili se suoči s posljedicama.
Nova faza rata protiv terorizma vodit će se protiv dobro poznatog neprijatelja. No, ostala su ista pitanja kao i nakon oslobađanja Kuvajta. Hoće li akcija prestati kada prestanu ratna dejstva i neće li takva situacija, u kojoj bi i dalje bjesnila frustracija Iračana, stvoriti novog Saddama? Hoće li se otkloniti uzroci ili samo posljedice terorizma?
Suočen sa svojim vjerojatno posljednjim ratom, Saddam je podijelio zemlju u četiri oblasti. Prema nekim vojnim analitičarima, mnogo opreme i ljudstva koncentrirao je u okolici glavnog grada Bagdada, te se čini da Saddam tamo očekuje napadače i sprema se na dugotrajnu i krvavu opsadu. Bi li tim manevrom uspio promijeniti stav zapadnjaka koji se groze prolijevanja krvi (svojih) vojnika, ostaje da se vidi.
USPOREDBE: Najoštriji lijevi kritičari uspoređuju vanjsku politike SAD-a s njemačkim imperijalizmom između dva svjetska rata. To po njima ukazuje pro-širenje opsega vojne agresije, napadanje zemalja koje su nemoćne da se ozbiljno odupru, okupacija, svrgavanje vlada i postavljanje marionetskih režima, otvoren prezir prema međunarodnom zakonu, prkos tradicionalnim normama diplomacije...
Saddamu Husseinu bi po prognozama čak i SAD-a bile potrebne čitave godine dok ne bude u mogućnosti proizvesti atomsku bombu. S druge strane je Sjeverna Koreja ponovno otpočela proizvodnju u kombinatu nuklearnih reaktora Jongbjong, što joj omogućuje pristup plutoniju u dovoljnoj količini da napravi oko šest atomskih bombi u roku od šest mjeseci. Unatoč tome, reagiranje SAD-a svodi se na ubrzanje ratnih priprema protiv Iraka dok umanjuje važnost sukoba sa Sjevernom Korejom.
Predstavnici Bushove administracije nisu u stanju pružiti bilo kakvo obrazloženje za ono što je jedan kritičar nazvao njihovom »shizofreničnom« pristupu ovim dvjema zemljama.
Vojno-diplomatski web sajt Stratfor.com nedavno se osvrnuo na dublje interese Amerike i njihovu važnost uoči novog rata u Perzijskom zaljevu. Ovaj internet sajt naveo je tri najvažnija cilja: zgrabiti kontrolu nad iračkom naftom, pretvoriti Irak u bazu za naredne vojne operacije Amerike na Bliskom istoku i centralnoj Aziji i izvršiti krvoproliće koje će traumatizirati arapski narod i zacementirati dominaciju Amerike i Izraela u regiji.
ANALITIKA: Mediji prenose pisanje Stratfora: »Odluka da se napadne Irak proistekla je iz psiholoških i strateških potreba. Psihološki, Washington želi redefinirati kako Arapi gledaju na Ameriku; cilj je ulijevanje straha i poštovanja. Strateški, Sjedinjene Države žele okupirati Irak da bi kontrolirale osovinu Bliskog istoka: iz okupiranog Iraka, mogu primijeniti silu po čitavoj regiji. Pre-tpostavka je da bi pobjeda u Iraku redefinirala dinamiku u arapskom svijetu. Neke arapske vlade, poput one u Kuvajtu, prihvatile su ovu evoluciju, dok druge, poput Saudijske Arabije, strijepe od nje. Svi shvaćaju da će američka okupacija Iraka korjenito promijeniti regiju. Sjedinjene Dr-žave će postati nas-ljednici britanske i otomanske vlasti u arapskom svijetu, u pravom smislu te riječi.
Nafta bi predstav-ljala jednu polugu te vlasti. Ako Sjedinjene Države uspostave kontrolu nad naftnim zalihama Iraka, drugih po veličini na svijetu, cijene nafte bi mogle naglo pasti i arapske države bi bile lišene utjecaja kojeg trenutno imaju unutar OPEC-a po pitanju krojenja naftne politike. Arapske nacije bogate naftom vjerojatno ne bi mogle održati svoju privredu. Ekonomska realnost bi mogla postići ono što narodna ozlojeđenost nije uspjela-promjenu režima.
Onda je tu Izrael. Poraz Iraka, jednog od najbučnijih neprijatelja Izraela, otvorio bi put židovskoj državi i Washingtonu ka dominaciji u regiji, prisiljavajući arapske vlade na život pod prijetnjom ekonomskog i vojnog uništenja. Arapski lideri se također boje da će Izrael, ohrabren porazom Iraka, protjerati Palestince još dalje od Zapadne obale i Gaze u susjedne zem-lje. Prisilni egzodus ovog stila stvorio bi humanitarnu katastrofu epskih razmjera, što arapske vlade ne bi bile u stanju riješiti«.
Nastavak recitiranja u zboru pesimista govori o decenijskom padu špekulativnog buma na Wall Streetu, presušivanju korporativnih ulaganja, skandalima poput Enrona, nezaposlenosti koja je dostigla osmogodišnji rekord kao dodatnim činiteljima koji omogućuju usporedbu s tridesetim godinama u Njemačkoj kada se krenulo ratnim stazama u odgovoru prema rastućim socijalnim proturječnostima.
