Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Oproštaj, priznanje i prosvjed

Stotine tisuća građana činilo je pogrebnu povorku iza kovčega ubijenog predsjednika republičke Vlade Zorana Đinđića. Dok je čelo kolone već ulazilo u grob-lje, na udaljenoj Slaviji svijet je strpljivo čekao da krene. Tako nešto Beograd nije vidio od davne 1980. godine. Kao da su se svi, koji su u zimu 1996./97. mjesecima šipčili beogradskim i ulicama svih većih gradova u Srbiji, u društvu s Đinđićem, Vukom Draškovićem i Vesnom Pešić, odjednom okupili. Ovoga puta bez bubnjeva, čegrtaljki, zviždaljki... Tada su bili razdragani i orni, prošle subote tužni, ogorčeni, mnogi i uplašeni. 
Srbija se dostojno oprostila od Đindića, odajući mu dužno poštovanje za ono što je (u)činio. I dok je vješto plivao u nemirnim opozicijskim vodama, prkoseći re-žimskoj gebelsovštini (»on je njemački đak«, »strani špijun«, »pri-zivao je bombardiranje«, »pobjegao iz Srbije kad joj je bilo najteže«). I kasnije, kada je pre-uzeo kormilo prve postsocijalističke vlade i sebi i drugima pružio nadu da se Srbija može, brže i lakše od drugih, izvući iz gliba u koji ju je gurnuo Milošević. Pripala mu je teška obveza da skoro nemoguće pretvori u moguće, da uđe u istoriju kao političar koji je pronašao pravu tranzicijsku formulu, ali je na svoja leđa natovario i one koje Srbiju i dalje smatraju svojim »nacionalnim feudom«, ksenofobičnim i izolacijskim carstvom, poligonom za novo isprobavanje snage sumanute sprege misterioznih »crnorukaša« novog profila. Te povijesne zle kobi, koje ovaj pro-stor nikako da se oslobodi. 
Ušao je Đinđić u povijest svojim dinamizmom, stilom, novim, svježim idejama, fanatizmom, povremeno kontroverzama, svojevrsnim političkim pragmatizmom, probuđenom nadom da u Srbiji, ipak, nije sve izgubljeno. Odolio je mnogim izazovima i iskušenjima, jedino nije - snajperskoj presudi (ne)poznatog suda, sastavljenog od »patriota«- ubojica, bjelosvjetskih legionara, kri-minalaca i njima sličnih političara Miloševićevog kova. 
Srbija nije tog 15. ožujka ispratila samo Đinđića. Stotine tisuća građana priključilo se toj nijemoj, a, opet, vrlo rječitoj povorci, da bi i tako, izrazilo prosvjed što ni poslije desetljeća i pol vlastitog i tuđeg stradanja, života u strahu i bijedi, ratova, izolacije, etničkih progona, zločina svih vrsta, ne vidi kraj nasilju, ubojstvima, teroru koji poništava osnovno ljudsko pravo da se živi mirno, sigurno. To je bilo i upozorenje političarima i s jedne i s druge strane srbijanske političke »barikade« da se okanu modela obračuna u kome nasilje, afere, skandali, političke i policijske igre imaju premoć nad normalnim, demokratskim sučeljavanjem raz-ličitih političkih stavova.
Strani novinari, impresionirani veličinom i masovnošću gra-đanske reakcije na ubojstvo prvog reformatora Srbije, često su ovih dana pitali svoje ovdašnje kolege – hoće li ovaj tragični događaj ubrzati proces trezvenog suočavanja Srbije sa svojom bliskom prošlošću. Ukratko, katarze. Tim prije što dosadašnja opsežna policijska potraga za ubojicama i na-logodavcima pokazuje na djelu ono što se od 5. listopada – najčešće uludo – s raznih strana ukazivalo: tu sumanutu spregu političkih, sigurnosno-policijskih struktura bivšeg režima i kriminala. Simbiozu u kojoj su narodu najobičnije ubojice, narkodileri, reketaši, otmičari, pljačkaši prikazivani kao bogomdani patrioti i nacionalni dušobrižnici, a kojima je – voljom političara, prije svega – omogućeno da slobodno vršljaju, manifestiraju svoju osionost, neprikosnovenost i drskost. I koja je, eto, otišla toliko daleko da se pretvorila u prevratnički pokušaj da se vrijeme vratilo bar koju godinu unazad. U tom gemištu ratnih zločinaca, pljač-kaša (od milja zvani ekstra-profiteri), zaštitnika lika i djela njihovog tvorca, sada stanara haaške sudionice, moglo se desiti što se i desilo: da ubijaju i svima drže lekcije o »patriotizmu« i »nacionalnom dostojanstvu«, da se ne zna tko je kriminalac, a tko policajac, tko političar a tko »ugledni biznismen«, odnosno mafijaš. Dogodit će se, tako, da omiljena nacionalna estradna zvijezda, okružena glamurom i slavom, živi i spava u pravom arsenalu svakojakog naoružanja i ratne opreme. A visoki crkveni reprezent, vladika i mitropolit, održati nad kovčegom mrtvog premijera, političku »vakelu« stranim gostima, obnoviti upravo onu fatalnu ksenofobiju i nacionalnu isklju-čivost koji su i doveli, među osta-lim, do toga da Srbija i poslije Miloševića živi u psihozi straha, neizvjesnosti i nasilja. I strijepi što će donijeti sutrašnji dan. 
Odgovor stranim kolegama za sada je – sleganje ramenima!
  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay