Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Nacija počiva na jeziku

Osnovno obrazovanje nacionalnih manjina u Srbiji izvodi se na sedam  jezika - na mađarskom, rusinskom, slovačkom, rumunjskom, bugarskom,  albanskom i odnedavno hrvatskom jeziku. Učenicima je ostavljena mogućnost izbora - da nastavu slušaju samo na materinskom jeziku, dvojezično (na materinskom i  srpskom jeziku), ili samo na srpskom, uz učenje materinskog jezika, tradicije i kulture u okviru izbornog predmeta. Uz to, zakonska je obveza države da tiska udžbenike na jezicima nacionalnih manjina i priprema, odnosno omogući obrazovanje kadrova za ovu nastavu. Ovi zakonski okviri, koje je posebno omogućio Zakon o pravima nacionalnih manjina, kreirani su po ugledu na zemlje s demokratskom tradicijom, i uz poštivanje međunarodnih standarda. Prema ocjeni predstavnika UNICEF-a, pojedine od-redbe zakona koje se tiču obrazovanja u Vojvodini čak nadilaze te standarde.
Srbija, inače, zauzima visoko peto mjesto u Europi po brojnosti svojih nacionalnih manjina, koje čine gotovo trećinu ukupnog stanovništva, ali je najkompleksnija situacija u Vojvodini, koja ima i najbrojnije etničke zajednice, i istodobno najdulju tradiciju naobrazbe na materinskom jeziku.  Školski sustav u Po-krajini čini široka  mreža predškolskih ustanova, uz 168 osnovnih i 33 srednje škole u kojima se izvodi nastava i  na ma-njinskim jezicima. Od 13 fakulteta, koliko broji novosadsko sveučilište, na devet je organizirana dvojezična ili višejezična nastava. Konkretno, nastava na mađarskom izvodi se na pet fakulteta, a na slovačkom, rumunjskom i rusinskom na po dva fakulteta. 
TRADICIJA VOJVODINE: Multikul-turna tradicija u Vojvodini bilježi i dosta dugu tradiciju  bilingvističkog, pa i multilingvističkog obrazovanja, te se još prije Prvog svjetskog rata pojavljuju škole s nastavom na više jezika, ali organizirane prema vjerskoj pripadnosti. Tako su u Novom Sadu sve do kraja Prvog svjetskog rata postojale grčka, rimokatolička, židovska, mađarska kalvinistička, evangelička, i rusinska grčkokatolička škola. Ove konfesionalne škole prestale su raditi 1919. godine,  kada su učenici razvrstani po odjeljenjima prema nacionalnoj, a ne vjerskoj pripadnosti. 
Nakon Drugog svjetskog rata ideja potpunog obrazovanja na materinskom jeziku počela je značajnije prodirati u škole tek poslije usvajanja ustava iz 1974. godine kada se u mnoge vojvo-đanske obrazovne ustanove uvodi cjelovita nastava na jezicima manjina. Međutim, dok je u osnovnim to bilo moguće re-alizirati u potpunosti, rijetke su srednje škole gdje se svi nastavni predmeti predaju na manjinskom jeziku. Razlog je često u nedostatku kadrova, osobito u sredinama gdje manjine nisu u visokom postotku zastupljene među stanovništvom i gdje je teže pronaći odgovarajuće stručnjake za nastavu. 
Osim ovog »tehničkog« problema, i propusta u organiziranosti, ili pak  nedovoljnoj osjetljivosti države za ovu vrstu potrebe kod nacionalnih  zajednica, zbog čega visoki zakonski normativi ne dobivaju i svoju  punu potvrdu u praksi, nemali problem postoji i u »psihološkoj ravni«  za one koji odluče svoju djecu  upisati u manjinske obrazovne ustanove. 
Pravo na školovanje na materinskom jeziku svakako je jedno od ključnih ma-njinskih (i uopće ljudskih) prava, a nacionalni ga lideri i ideolozi vole bojiti patetičnim bojama »ljubavi prema naciji i precima«, tradiciji, kulturnoj baštini, u čemu ima logike i rezona, ali za pojedinca ponekad nedovoljnih. Očuvati nacionalnu kulturu je iznimno teško u uvjetima nepostojanja stalnog prosvjećivanja mladih na vlastitom, materinskom jeziku, ali odluka za obrazovanje na jeziku svoje nacije,  ili pak na jeziku sredine,  neminovno uključuje i neke druge aspekte koje tu odluku čine prilično kompliciranom.  
IZMEĐU FRUSTRACIJE I AFIRMACIJE: »Polazak u školu je za dijete osobito važan, i u izvjesnom smislu stresan događaj već sam po sebi. Upisivanje djece na nastavu na nematerinskom jeziku ukoliko ga dijete ne poznaje dobro predstav-lja dodatni stres i frustraciju, ponekad i s traumatičnim iskustvom, te se nerijetko događa da ta djeca u vrlo dugom razdoblju daju rezultate ispod svojih stvarnih intelektualnih potencijala. Naprosto, na materinskom jeziku dijete, kao uostalom i odrasli, razmišlja, doživljava svijet, sanja, i naravno, koristi se njime za najsuptilnije i najtananije izražavanje svoje osobnosti«, komentira psiholog  Jasmina Lončar.  »Puno je primjera djece koja su s nedovoljno znanja jezika sredine krenula u  školu, i na kojima je prvobitna frustracija zbog nedovoljnog poznavanja  jezika kojim govori većina djece oko njih ostavila značajniji trag. To doduše u dobroj mjeri ovisi od osobnosti djeteta, ali se taj moment osjećaja inferiornosti i neadekvatnosti u danoj situaciji ne smije zanemariti. Pitanje obrazovanja u manjinskim zajednicama na vlastitom jeziku je stoga osobito važno i to će uvijek biti  stvar životne odluke za svakog ponaosob«.  
S druge strane, međutim, školovanje na jeziku vlastite nacije može donijeti teškoće u sferi stručnog afirmiranja. Pitanje je koliko će osoba koja je cijelu naobrazbu imala na materinskom jeziku moći uspješno funkcionirati kao stručnjak u sredini u kojoj se ne govori taj jezik. »Ukoliko dijete upišete u školu gdje se nastava izvodi na jeziku koji sluša u kući ono dobiva mogućnost boljeg napredova-nja u obrazovnom smislu, ali ga to ne potiče da dobro nauči jezik sredine, u kojoj će morati konačno i raditi - ukoliko se ne namjerava iseliti. Ono se na koncu, po završetku školovanja i nakon nalaženja posla, ipak susreće s problemom (i potrebom) poznavanja drugoga jezika. S tim imam osobno iskustvo. Prilikom upisa svog djeteta u školu dvojila sam se kako donijeti najbolju odluku, jer  bilo koja od ove dvije ponešto uskraćuje. Rješenje bi moglo, i moralo biti u istodobnom učenju oba jezika, ali također i u njegovanju predmeta ‘jezik sredine’ i za većinsku naciju«, kaže Erzsébet Kiss, majka studenta koji je i osnovno i srednje školovanje prošao na materinskom, mađarskom  jeziku. Bio je izuzetan učenik, a također i izuzetan student, ali je posao potražio u -  inozemstvu. 
Učiteljica Ana Čavrgov, koja predaje u hrvatskom odjeljenju u  subotičkoj Os-novnoj školi »Matko Vuković«, ukazuje na mnoge prednosti njegovanja višeje-zičnog obrazovanja za cjelokupnu zajednicu. »Što je cilj odgoja na materinskom jeziku? To svakako ne bi smjelo biti raz-dvajanje, već uz njegovanje vlastite tradicije, priznavanje i tradicije drugih koji žive s vama. Ljepota je upravo u različitosti, i ja sam presretna što imam jako lijepa iskustva s hrvatskim razredima. Vidim da djeca izvanredno shvaćaju prednost takvog obrazovanja, jer su sada u prilici učiti čak četiri jezika. Cijela ideja je i u široj sredini dobro prihvaćena, a i djeca se u školi međusobno lijepo prihvaćaju. Učeći o kulturi svoga naroda i učeći da razumiju i druge, oni će svakako biti od koristi zajednici u kojoj žive. Ne smijemo pri tome zaboraviti da je upoznati tradiciju svojega naroda i očuvati zavičajnu riječ i duh naroda kojemu pripadamo zadaća svih nas. U toj je tradiciji  pohranjeno neprocjenjivo blago. Kako kažu pjesnici: Kad se srce otvara,  otvara se na materinskom jeziku...«
A  statistika također podsjeća - svakoga tjedna u svijetu umre po jedan jezik, a s njim i čitava kulturna baština koja je na njemu stvarana. Rad na očuvanju manjinskih jezika stoga je iznimno važan, a obrazovanje mladih najbolja je brana asimilaciji i nestajanju malih, manjinskih naroda.
  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay