Arhiv tekstova
Hrvati bez inicijative
Mnogi smatraju da je nezahvalno bilo što ozbiljnije analizirati i prognozirati na temelju proteklih dopunskih izbora za odbornike u SO Subotica (6 mandata), i izbora članova Savjeta mjesnih zajednica, kako zbog niskog postotka glasača koji su izišli na izbore, tako i zbog malog političkog značaja ovih Savjeta. Međutim, i ovi izbori ukazuju na nova pregrupiranja na lokalnoj političkoj sceni i stoga ih ne treba podcijeniti. U Subotici su, uostalom, svi izbori dodatno zanimljivi, jer osim uobičajene stranačke dinamike na djelu je, bilo na površini ili u pozadini, i dinamika međunacionalnih odnosa.
Multinacionalna struktura Subotice je u proteklim izborima predstavljala uvijek izazov kod kreiranja izbornih strategija, i osobito kampanja, i to svih stranaka, bile one nacionalne ili ne. I ovi izbori, iako provedeni na mikro razini, nisu izuzetak. Kao i prethodnih godina na sceni su hrvatske i mađarske stranke, tu je i tzv. građanska opcija, ovaj puta najviše promovirana u kampanji Koalicije za europsku Suboticu koju čine šest stranaka (DS, GSS, LS, DHSS, DC i SDP), vojvođanska opcija LSV, a na lokalnu političku scenu sada je otvoreno stupila i srpska nacionalna opcija oličena u DSS, kao i nova politička stranka G17 plus.
USPJEH KOALICIJE ZA EUROPSKU SUBOTICU I DSS: Što nam govore rezultati izbora? Kao prvo, evidentno je da je, nakon nestanka SPS-a, JUL-a i SGS-a sa lokalne političke scene, došlo do značajnog prestrukturiranja u glasačkom tijelu, gdje se neke stranke bolje snalaze a neke slabije, ili nikako. Među onima koji su osjetili svoju šansu, pripremili se i posvetili dužnu pažnju predizbornoj kampanji svakako je Koalicija za europsku Suboticu. Ova koalicija, formirana neposredno prije ovih izbora, postigla je značajan uspjeh, te iako je čine stranke sa, kako se voli kazati, »centralom u Beogradu«, one su političkom retorikom Saveza građana Subotice, preuzele prostor kojeg je ova stranka ne tako davno na lokalnoj političkoj sceni zauzimala. Pojedine nacionalne stranke, u najvećoj mjeri HNS, a zatim i DSHV i donekle SVM, postigle su slabije rezultate u odnosu na prethodne izbore, međutim, kao da je nezapaženo prošlo da je DSS osvojila značajan broj mandata u Savjetima MZ-a te da se nalazi na trećem mjestu prema broju osvojenih mandata – iza SVM-a i Koalicije za europsku Suboticu. Uspjeh je tim veći jer se ovdje radi o samo jednoj stranci a ne koaliciji, i nesumnjivo ukazuje da u Subotici jedna izrazita nacionalna opcija i te kako ima šanse da na sljedećim izborima dobije značajan broj glasova u srpskom glasačkom tijelu, te »preuzme« nekadašnje glasače »patriotskih snaga« koje su nestale sa političke scene.
NEUSPJEH HRVATSKIH STRANAKA: Sasvim je, međutim, druga stvar kada se promatraju stranke koje bi prema svojem nazivu i programu trebale artikulirati i zastupati nacionalne interese Hrvata u Vojvodini. HNS nije osvojio niti jedno mjesto u skupštinama mjesnih zajednica, dok se DSHV nalazi na šestom mjestu prema broju osvojenih mandata, iza SVM, Koalicije za europsku Suboticu, DSS, LSV, i G 17 plus. Hrvati su se, dakle, i na ovim izborima (kao i mnogim ranijim) pokazali najmanje sklonim dati glas vlastitoj nacionalnoj opciji, i najskloniji dati svoj glas takozvanoj građanskoj opciji. Ostaje, dakako, pitanje čemu se to može pripisati – da li tome da su hrvatski glasači u najvećoj mjeri »građanski orijentirani«, da li je još uvijek strah u pitanju, ili se tu radi o slabostima samih stranaka, nepostojanju adekvatnih programa i političke infrastrukture i konačno njihovoj neagilnosti u privlačenju glasača. Međutim, čak i ako nemamo odgovora na ovo pitanje, sigurno je jedno: teško je zamisliti artikulaciju i ostvarivanje nacionalno-manjinskih interesa bez političkog utjecaja i moći koja se ostvaruje u lokalnoj (ili pokrajinskoj) skupštini, odnosno bez nacionalnih stranaka koje će zagovarati te interese. I dok je rad udruga, kulturno-prosvjetnih društava i zajednica neophodan u očuvanju i njegovanju kulturne baštine, on ipak ne osigurava politički utjecaj, bez kojeg nije moguće »pozicioniranje« hrvatske manjine u Srbiji i Crnoj Gori, niti niveliranje s drugim »starim« manjinskim zajednicama koje potpunije ostvaruju pripadajuća prava, na primjer u sferi obrazovanja i informiranja. I dok neke stranke s nestrpljenjem očekuju lokalne izbore sigurne u svoju pobjedu, hrvatske stranke se pretjerano ne oglašavaju i ne komentiraju vlastite rezultate, niti prezentiraju svoje programe eventualnim budućim glasačima. g
