Arhiv tekstova
Kulturno naprijed, političko nazad
Proteklo je desetljeće za hrvatsku zajednicu u Vojvodini bilo obilježeno kao razdoblje zatvorenosti, bavljenja običnim svakodnevnim preživljavanjem. Svakodnevica nije bila mnogo bolja ni drugima, no bar nisu bili tako neomiljeni, prisiljeni na bijeg od sebe. Hrvatske, uglavnom kulturne, institucije svoj su rad svele na preživljavanje, rjeđa okupljanja svojih članova i organiziranje tek po nekoliko manifestacija godišnje. Više se nije ni moglo. O razlozima…recimo da nije bilo sredstava za njih. Bilo je to vrijeme kad su se postojeće institucije i vojvođanski Hrvati češće susretali na manifestacijama u Zagrebu, Đakovu, Vinkovcima… Tamo su se mnogi i upoznali. U brojnim godišnjim izvješćima hrvatskih organizacija oštro su bili navođeni prioriteti i potrebe ove manjinske zajednice, a tada se za sve loše optuživala ili domicilna zemlja koja nam ne da to i to, ili matična zemlja koja nas je zaboravila i ne zna kako nam je tu gdje smo sada. Tražilo se obrazovanje i mediji na materinjem jeziku, više sredstava kao temelj za bolju suradnju unutar zajednice jer su kulturni događaji i očuvanje hrvatskog jezika bili isticani kao temelji opstojnosti vojvođanskih Hrvata na ovim prostorima.
Saveznim Zakonom o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina brojna su prava omogućena manjinskim zajednicama u Srbiji i Crnoj Gori, te se u tom paketu našla i hrvatska zajednica. Prava su dobivena, a zajednica je i poslije desetljeća priče o istim problemima i potrebama, izgleda, za njihovo ostvarivanje i provođenje ostala zatečena. Zaživjeli medijski projekti – nedostaje stručnog kadra. Omogućeno je otvaranje razreda na hrvatskom jeziku – kadra se još i nađe, no sad su problem (samo) prvaci. Lako nam je bilo kad smo za sve što nemamo mogli okriviti druge. A tko će nam sada biti kriv? Domicilna zemlja otvara mogućnosti, a matična proračun. Još samo da nam sve što smo tražili sprovede netko drugi. U stvari, uvijek ima nekoliko pojedinaca koji svojom energijom vuku sve one koji za to vrijeme pišu govore. Zar nije uvijek bilo tako!?
KAKO SAD TO – SURADNJA: Ono čime bi se vrijedilo pozabaviti je pitanje suradnje unutar same hrvatske zajednice. Donedavno je ona bila ostvarivana u svojoj najmanjoj mjeri. Surađivala su društva unutar općine, eventualno sa susjednom. Na prste su se mogle nabrojiti manifestacije na kojima su devedesetih godina skupa sudjelovala hrvatska društva iz Srijema i cijele Bačke. Gdje nije bilo društava, s istim se ulogama nosila Katolička crkva. U stvari, samo je nastavila ono što je radila kroz brojna desetljeća. A kako sve to izgleda danas?
Ne može se poreći da je sve više manifestacija, hrvatskih institucija i istaknutih pojedinaca. To je nesporna i ugodna činjenica za kompletnu hrvatsku zajednicu u Vojvodini, a osobito draga kad je u pitanju Srijem. Gotovo svako selo u kojemu je značajniji broj Hrvata ima neku svoju instituciju i nastoji prije svega očuvati svoj nacionalni identitet. Na manifestacije koje se organiziraju pozivaju se i društva (bar) iz susjednih općina. No, to već počinje stvarati i neke od problema. Naime, nije problem u sve većem broju sudionika, nego u tome što je prilično slaba koordinacija u zakazivanju događaja. Postojale su inicijative, a s takvom je namjerom bilo obrazloženo i formiranje Foruma hrvatskih institucija i organizacija u Vojvodini, da se nastoji sačiniti godišnji plan događanja unutar hrvatske zajednice na razini Vojvodine, kako ne bi dolazilo do preklapanja. Najbolje prolaze institucije koje organiziraju manifestacije za koje se već nekoliko mjeseci ranije zna kompletan program, poput Dužijance u Subotici. Stoga brojnost okupljenih za njihov kompletan program nije upitna. Neke nove manifestacije se tek moraju izboriti za svoje mjesto, da ne kažemo datum. I dok neki, poput župe u Bačkom Bregu, program za svoje svečanosti i jubileje znaju uredno poslati dva mjeseca ranije, neki ne osjećaju potrebu ni da naprave pozivnice ili bar pozovu ljude putem medija. Prisustvo na ovim drugim događajima je više nego nezavidno. Da ne kažemo sramotno. No, ne mogu se kriviti samo organizatori. Što se u zajednici radi u te dane, tek se može nagađati. A poslije su nam drugi krivi što nas nigdje nema. I sam predsjednik Hrvatskog kulturnog centra »Bunjevačko kolo« Bela Ivković je na nedavno zakazanoj (i odloženoj) sjednici Skupštine Centra rekao kako je očigledna izrazita nezainteresiranost Hrvata za događaje u hrvatskim institucijama. Ako priupitate neke od pojedinaca u zajednici za razloge takvog odnosa, slijedi široki spektar odgovora. Od onoga da se ništa ne mijenja, sve je već viđeno (dosadno), do zamjerki na odnos uprava institucija prema »malim« ljudima koji bi željeli nešto novo predložiti, ili ne daj Bože učiniti, a što se automatski smatra neumjesnim udarom na osobne sujete »velikih«, a ti udari, znate već, jako bole. Čuju se i priče o podobnima i nepodobnima, kao da nas ima na pretek.
POVREMENO ILI – ILI: I tako, dok jedan neće s drugim, dok je MOJA manifestacija najvažnija…događaju se slučajna i namjerna preklapanja. Ljudi se prinudno opredjeljuju, mada bi najradije bili na dva mjesta u isto vrijeme. Ne bi to čudilo da ne znamo da nam prođu brojni tjedni a da se ništa ne događa, a onda, odjednom, tri događaja u isti dan. No, ne bi se možda ni na to trebalo osvrtati ili žaliti da nam u isto vrijeme nije više nego očigledno da su neke manifestacije sve kvalitetnije, sudionici sve brojniji i raznovrsniji. Pa kuda onda? Što propustiti? Recimo, prije dva tjedna, u sat razlike organizirana je u Katedrali sv. Terezije Avilske »Zlatna harfa«, čuvena manifestacija koja okuplja najmlađe pjevače iz brojnih crkava Vojvodine, te Dječja smotra folklora »Djeca su ukras svijeta« u Tavankutu koja okuplja najmlađe plesače, opet iz cijele Vojvodine. Nije se moglo biti u isto vrijeme na dva mjesta, a vrijedilo bi biti. Rezultat toga je bio manji broj posjetitelja na oba mjesta. U Tavankutu nikada nije bilo toliko društava iz Vojvodine. Da ne spominjemo da su bili i gosti iz Janjeva. No unatoč svemu, plesača je po Tavankutu bilo više od promatrača. Pomalo neugodno, a u isto vrijeme žalosno. Mališani koji su pjevali u Katedrali podijelili su svoje obitelji. Neki su otišli za Suboticu, a neki za Tavankut. Ali da ostavimo taj vikend.
Ponovno se može postaviti pitanje tko bi se mogao više angažirati oko koordinacije unutar zajednice. Zasigurno bi bilo najlakše Hrvatskom nacionalnom vijeću i Forumu hrvatskih institucija i organizacija u Vojvodini, budući da se na njihovim susretima okupljaju predstavnici gotovo svih hrvatskih organizacija. Vjerojatno će to i zaživjeti u praksi. Do tada, ostaje samoopredjeljivanje. Dobar primjer bi nam mogli biti Hrvati iz Srijema. Možda će neki reći, lako je njima kada imaju manje događaja, no to ipak nije dovoljno dobro opravdanje. Tamo svi odlaze i nastupaju jedni kod drugih. Tamo su manifestacije NAŠE, a ne MOJE. Možda ih je vrijeme kroz koje su nedavno prošli naučilo na bolju suradnju, da ne kažemo primoralo.
Ipak se može zaključiti da se suradnja sve bolje razvija, bar što se tiče samih kulturno-umjetničkih društava. Na njihovim manifestacijama se najmanje gleda tko pripada kojoj »struji«. O strujama već sve znate, zar ne? No, što reći o političkoj suradnji unutar zajednice? Jedno Hrvatsko nacionalno vijeće, dvije struje. Jedna manjinska zajednica, dvije političke partije. A tek struje unutar stranačkih redova… Ako je suditi prema najavama iz pojedinih institucija, za neke će predstojeće ljeto i jesen biti lomni. Već sada se zna da su od strane dvije struje DSHV-a zakazane dvije Skupštine. Svako svoju. (6. i 20. srpnja). U Hrvatskom narodnom savezu je bila najavljivana Skupština, ali za sada ništa. Valjda zato jer na takvim skupovima treba nešto reći i o aktivnostima u proteklom razdoblju. U Hrvatskom kulturnom centru »Bunjevačko kolo« Skupština je bila zakazana, pa opet ništa…
Ako je to uopće utješno, kulturna suradnja naspram političke znatnije napreduje. No, postavlja se pitanje koliko će se (ili se već odavno) ta politička netrpeljivost odražavati i na ono kulturno i tradicionalno. Možda je došlo vrijeme za novine i promjene, za one »male«, ali vrijedne ljude. A zaslužni se sigurno neće, niti smiju zaboraviti. g
