Arhiv tekstova
Vruće sindikalno ljeto
Prijetnju da će u Srbiji organizirati generalni štrajk, upućenu još za vrijeme Slobodana Miloševića, Milenko Smiljanić će, može biti, realizirati pod vlašću DOS-a, ali s »aneksom« o rušenju Vlade. Radnički prosvjedi, koje je ovih dana organizirao Samostalni sindikat Srbije, trebali bi biti jasna poruka vlastima o neizdrživo teškoj egzistencijalnoj situaciji u kojoj se radnička klasa nalazi. Zbog čega je »radničkoj klasi« bila izdrživa situacija s hiperinflacijom u kojoj se od jedne plaće nije mogao kupiti niti kilogram kruha, ili u kojoj se za litru ulja i mlijeka moralo čekati satima pred samoposlugama, nije baš lako razumjeti, ali sudeći prema uličnim prosvjedima i sinkroniziranim štrajkovima velikih monopolskih (državnih) poduzeća, radni narod zemlje Srbije je opasno ljut. I pri tome politički sazrio, jer zna gdje treba udariti – pravo u Vladu zahtjevom za njenu smjenu.
Doduše, sindikalne vođe ovoga štrajka neprestano ponavljaju da njihova pobuna nije politički motivirana, ali bi krajnja odmazda, ukoliko se njihovi zahtjevi ne uvaže, bilo upravo obaranje Vlade. Milenko Smiljanić, predsjednik Samostalnog sindikata Srbije, za »Hrvatsku riječ« napominje da oni dakako ne očekuju nikakav čarobni štapić od Vlade čijim bi se jednim zamahom riješilo pitanje plaća, ukradenog radnog staža, pristojnih uvjeta rada i niza drugih problema s kojima je realno suočena većina zaposlenih u ovoj državi. No, može se bez dvojbe pretpostaviti i to da (makar neki) sudionici ovoga protesta ne misle kao njihov lider, te potajno očekuju upravo čarobni štapić – povratak starih vremena u kojima plaće nisu bile uvjetovane osobnim radom.
EUROPSKA ŠKOLA: »U našim zahtjevima nema ničeg retrogradnog niti anticivilizacijskog, već jedino to da se povećaju šanse nas u svijetu rada, odnosno zarade od kojih ćemo živjeti, ali ne samo živjeti, jer je to biološka kategorija. Mi tražimo da pristojno živimo, želimo pristojne uvjete rada i radno-pravnu zaštitu«, kaže predsjednik SSS, a na pitanje zbog čega njegov sindikat nije tako radikalno istupao u vrijeme Miloševićeve i Marjanovićeve vlade, odgovara kontrapitanjem – a gdje je bio ogroman dio novinara za vrijeme Miloševića? »Subotički sindikat koji sam tada vodio bio je neovisna sindikalna centrala, i evidentno je imao hrabrosti postavljati pitanja položaja radnika i u vrijeme Miloševića, te nije dobro generalizirati stvar u pogledu toga«, podsjeća Smiljanić na vrijeme kada je subotička podružnica bila oporba vlastitom sindikalnom vođstvu.
On također navodi da je sada prvi put u sindikalnim protestima okupljen ovako velik broj radnika, te da je taj protest u pravom smislu sindikalni, po mjeri nekih europskih sindikalnih standarda. »Mi se istodobno učimo sindikalizmu, i pravodobnim reakcijama na odluke Vlade, te i dalje namjeravamo biti neovisan sindikat koji će uvijek reagirati u cilju zaštite uvjeta rada«, kaže Smiljanić.
Ipak, kad se zbroje stavovi ostalih relevantnih strana u nekom pretpostavljenom socijalnom dijalogu, situacija se ne čini tako jasnom niti jednostavnom, što svakako povećava osjećaj konfuzije u kojoj se nalazi srbijansko društvo.
Predsjednica Asocijacije slobodnih i neovisnih sindikata Ranka Savić za radio B92 kaže da su prosvjedi organizirani samo zato što je predsjednik SSS revoltiran pitanjem raspodjele sindikalne imovine. ASNS u biti podržava prosvjede i razumije radničko nezadovoljstvo zbog materijalne situacije, ali rukovodstvo SSS samo manipulira radnicima. »Zašto se nisu bunili kada je plaća bila tri marke u vrijeme hiperinflacije? Mi znamo da teret tranzicije nije pravilno raspoređen, nismo zadovoljni položajem radnika i brzinom socijalnog dijaloga, ali ne možemo reći da ga nema«, kaže Savićeva.
PLAĆA OD JEDNE MARKE: O socijalnom dijalogu govori i druga strana u štrajkačkoj priči, Vlada oličena u ministru za rad i zapošljavanje Draganu Milovanoviću, koji je Samostalni sindikat otvoreno nazvao posljednjim zaštitnikom režima Slobodana Miloševića. »Zbog čega Smiljanić ta pitanja nije postavljao na dnevni red Siocijalno-ekonomskog savjeta umjesto na ulici? Iako je osobno član toga Savjeta, on nije pokretao ni pitanje plaća niti prava radnika, izuzev privatizacije, ali je i tada, kada je ta točka stigla na dnevni red, ustao i rekao – povlačim točku s razmatranja, i izišao«, požalio se Milovanović novinarima, i također postavio pitanje zbog čega taj sindikat nije ispoljavao takvu brigu za radnike kada je plaća bila jednu marku. On je ove radničke proteste nazvao kucanjem na otvorena vrata, jer je Socijalno-ekonomski savjet upravo i osnovan da bi se takva pitanja i rješavala.
Sve te njegove tvrdnje u svezi sa Savjetom Smiljanić demantira kao netočne, napominjući da ni na jednoj sjednici toga Savjeta nisu razmatrana ova za radnike krucijalna pitanja, niti uopće prijedlozi sindikata, već se jedino raspravljalo o podjeli imovine.
Predsjednik sindikata Nezavisnost Branislav Čanak za »Hrvatsku riječ« ističe da ih Samostalni sindikat nije ni pozvao da sudjeluju u štrajku, niti su im poznati razlozi štrajka. »Mi te razloge možemo samo naslutiti, jer su i njihovi članovi građani Srbije isto kao i naši, i trpe isto što i oni. Međutim, nikada od njih nikakav službeni zahtjev i poziv nismo dobili da zajedno sudjelujemo u tome. Time su pokazali da to u stvari i ne žele, mada i mi smatramo da ima razloga za štrajk. No, ovdje moram reći da se na žalost slažem s ministrom Milovanovićem – točno je ono što kaže da Smiljanić nikada nije pokrenuo niti jedno od ovih pitanja na Socijalno-ekonomskom savjetu, ja sam osobno svjedok. Ne kažem da bi uspio da je ta pitanja pokrenuo, ali imao bi puno pravo organizirati štrajk da je najprije pokušao to riješiti dijalogom u instituciji koja je zbog toga i formirana. …Milošević je trajao deset godina, a tom sindikatu nije palo na pamet da bar jednom kaže ‘dosta Miloševića’. S tim što je Milošević donio ratove, mržnju, nacionalizam, mnogo gore od onoga što nam je donijela ova vlast. Plus bijedu koju sada njeguje ova Vlada. Bilo je dakle mnogo više razloga za obaranje one vlade – naš je sindikat konačno i nastao zbog tih razloga. Samostalni sindikat sada izlazi na ulice, pri tom i ne pokušavajući da najprije to riješi demokratskim putem«, navodi Čanak.
ŠTRAJK MONOPOLISTA: Istodobno s općim uličnim protestima radnika, u štrajk je stupio vjerojatno najveći monopolist u državi, Elektroprivreda Srbije. Nezadovoljni najavom Vlade o reorganiziranju oblasti energetike, zaposleni u EPS-u, odnosno njegovom dijelu koji se zove Površinski kopovi, krenuli su s obustavama rada u svim službama, najavivši kao krajnju fazu ispoljavanja svoga nezadovoljstva – restrikcije struje. To bi značilo ponovno stavljanje potrošača u poziciju taoca EPS-a, koji samom svojom veličinom – broj njegovih radnika se naime kreće oko 64 tisuće – izaziva revolt pri pomisli koliki je novac potreban za izdržavanje takve armije čak i s prosječnim plaćama. A primanja zaposlenih u elektroprivredi jedna su od legendi novije historije ovoga društva. Svijest o vlastitom monopolskom, dakle ucjenjivačkom položaju radnici EPS-a najbolje su demonstrirali porukom ministrici Kori Udovički, koja im je priprijetila otkazima i uskraćivanjem plaća štrajkačima, da ona za njih faktički i nije ministar. »Vi znate da mi imamo takav štrajkački zahtjev da nas takva izjava može iziritirati da i ne idemo više na pregovore. Sada dolazi 12 autobusa podzemne eksploatacije uglja, ljudi su rezignirani, gnjevni na sve takve postupke i na takve izjave, i moramo se obračunati s njom«, izjavio je za radio B92 predsjednik sindikata EPS-a Milan Kovačević reagirajući na riječi ministrice Udovički. »Epsovce« inače su iz solidarnosti podržali sindikati drugog velikog monopolskog poduzeća Telekoma, organiziranjem tzv. štrajka podrške.
O štrajku u Elektroprivredi Branislav Čanak kaže da radnici jednostavno ne shvaćaju nužnost takvih promjena: »To nije hir ove Vlade, to je neminovnost, jer nigdje u svijetu ne postoji elektroprivreda kakva postoji u Srbiji. Ja sam ih upozoravao još prije dvije godine da će im se ovo desiti, te da moraju sami pokrenuti inicijativu kod Vlade kako bi zaštitili svoj položaj. Jer, definitivno je jasno da ovakva elektroprivreda ne može postojati, osim ako se cijena struje ne poveća na dva dolara. Treba osigurati sve te silne plaće. Ja ne znam jesu li one visoke, ali znam koliko njihov sindikat ima novca od članarine. Toliko koliko oni sakupe za mjesec dana mi uspijemo za godinu. Ni Amerika nema 60 tisuća zaposlenih u svojoj elektroprivredi. Ekonomska realnost nalaže da se taj sustav mora razbiti, a u prilog takvoj reorganizaciji argumentirano govori i analiza Svjetske banke«, kaže Čanak.
Činjenica je da je reorganizacija energetske grane pregolem posao, te da uvođenjem racionalizacije poslovanja i tržišnih postulata prijeti gubitak posla dobrom dijelu radnika. No, isto tako veliki problem je nepovjerenje u Vladin program sanacije i zaštite tih eventualnih prekobrojnih.
O rastu nepovjerenja u Vladu, točnije u političare, govore i neka novija istraživanja Instituta za proučavanje alternativa, gdje građani izjavljuju da je njihov osobni standard bolji nego ranije, ali da ih sve više plaši gubitak posla. Taj strah je tijesno vezan za neizvjesnost koju proizvodi kaotičnost na političkoj sceni i također koncept vladajuće koalicije, koja bi trebalo, kako napominje direktor Instituta dr. Srećko Mihajlović, više pažnje posvijetiti radnicima i strateški se opredijeliti za ono što hoće. g
