Arhiv tekstova

Muzika globalnog sela

Zagrebački sastav Haustor osnovan je 1979. godine. Sa svoja četiri objavljena albuma – Haustor, Treći svijet, Bolero i Tajni grad – osigurali su povlašćeni status kultnog sastava. Već na početku karijere imali su veliki hit »Moja prva ljubav«.  Prva dva albuma potpisali su autori Darko Rundek, frontmen sastava, i basista Srđan Žljebačić Sacher, koji 1984. napušta grupu. Posljednje dvije ploče Haustora autorski potpisuje Darko Rundek. Početkom devedesetih godina Rundek je napustio Hrvatsku i otišao u Pariz, gdje i danas živi i gdje se bavi komponiranjem kazališne i filmske muzike. Godine 1996. u Hrvatskoj je objavio svoj prvi solo album »Apokalipso«. Drugi solo album »U širokom svijetu« objavio je 2000. godine, a muzički kritičari su taj album opisali kao prvi bitan događaj hrvatske glazbe u 21. stoljeću. Svoj treći solo album »Ruke« Darko Rundek je objavio 2002. godine. U nedelju 29. lipnja, na Ljetnoj pozornici na Paliću, internacionalni sastav iz Pariza, Rundek Cargo orkestar predstavio se ovdašnjoj publici. Nakon uspješnog koncerta u Subotici Darko Rundek za »Hrvatsku riječ« govori o svom radu i karijeri.
HR: U haustorima se igraju djeca. Da li to može biti metafora za poetiku sastava Haustor, bar što se tiče samog početka djelovanja sastava?
    Haustori jesu mjesta povjerenja između djece, gdje se mašta. Ako ste vidjeli – kada pada kiša, u toj atmosferi, onda tu neki klinci gledaju svoj zamišljeni svijet koji su zajedno sagradili maštom. To je neka fantastika svakodnevnog, koja je kod nas išla malo šire, jer više nismo djeca, ali stvarno mislim da rad sastava Haustor ima to značenje.
HR: Vaša autorska koncepcija i Sacherova autorska vizija izvrsno su se nadopunjavale u okviru rada sastava Haustor.
    Mislim da je to dobro rezultiralo. Za ono što je nastalo u vidu naših albuma, možemo zahvaliti baš tom trenju i različitostima između nas dvojice. S jedne strane sam bio ja, koji sam donio neka iskustva kabarea, poezije, teatarskog predstavljanja, a Sacher je bio više u muzici, uvijek je postojao taj njegov interes za izvorne ritmove, tako da smo se mi tu nalazili, spajali te naše koncepcije u okviru sastava. Svatko je vukao na svoju stranu i u tom navlačenju, svatko je sprovodio svoju energiju koja je dovela do lijepih rezultata. Bio je to na sreću uspješan spoj dva raznorodna koncepta.
HR: Sastav Haustor je bio izdanak novog talasa, koji je nastao kao ovdašnja reakcija na punk-rock. Znamo da je punk-rock imao socijalni element, jedna nova slika društva u tom muzičkom zrcalu stvarnosti, ali na ovdašnjoj sceni bilo je ipak malo pjesama sa socijalnom tematikom. Zar to nije apsurdno?
    Pa, je. Znate, s jedne strane, ono čemu mi trebamo zahvaliti što se dogodilo to pretvaranje pojedinačnih nastojanja i događanja u nešto, što se zvalo novi val, jeste muzička kritika koja je bila jako važna za te sastave u to vrijeme. Bili su to muzički kritičari Petar Janjatović, Darko Glavan, Dragan Kremer, Petar Popović i Dražen Vrdoljak, koji su pisali o novovalnim sastavima i svemu tome davali potreban okvir da bi ta stvar mogla profunkcionirati. Očito je bilo da se vani razvila jedna velika energija oko punka, pa je to došlo kao jedan val i utjecaj, ali srećom, ovdje se taj punk pročitao lokalno autentično, nije bio samo oponašanje, nego je taj pristup toj nekoj energiji onda dobio ovdje neke nove teme i neke nove oblike. Istina je da su bandovi koji su bili u prvom planu u to vrijeme početne novovalne euforije bili preslikači, recimo Prljavo kazalište, koje zapravo ni tad nisam volio, a sad ih volim još manje, oni su recimo jedino zahvaljujući iskrenosti njihovog prvog pjevača Davorina Bogovića, koji je kasnije otišao iz banda, imali nešto od tog autentičnog punka, ali su se već i tada dosta prepisivali, oni su to u principu radili onako kako su pjevali Crveni Koralji. Da, bilo je u to vrijeme sastava koji su baš kao i bandovi prije njih oponašali rokenrol koji dolazi izvana, ali godinu-dvije nakon tog prvog vala dogodilo se rađanje nekoliko autentičnih bandova u Beogradu i Zagrebu, koji su iskoristili energiju i zahvaljujući jakim autorima, ti bandovi su dobili autentičnu formu. Najzad je taj rokenrol s novim valom propjevao autentično i na našem jeziku.
HR: Kojih ljudi se rado sjećate iz te novovalne ekipe?
    Rado se sjećam sada već pokojnih Milana Mladenovića i Margite Stefanović, onda Koje iz Discipline kičme i Gileta iz Električnog orgazma. Bilo je to jedno posebno vrijeme.
HR: Nakon početne novovalne euforije, prvog albuma Haustora i velikog hita »Moja prva ljubav«, uslijedila je ploča »Treći svijet«. Na tom albumu se iskazala sva specifičnost Haustora i postao je sasvim jasno uočljiv interes za izvorno, kako za ritmove, tako i za izražajne obrasce.
    Na tom albumu je došlo do izražaja izvorno, u smislu etna. Taj utjecaj je došao preko Sachera. U to vrijeme meni je dosta značila međimurska muzika, ali nisam išao dalje od toga. Sacher je donosio ploče s muzikom afričkih bandova, sa roots-reagge zvukom. Te bandove prepoznajemo kao etno sastave, to su ti utjecaji, a u to vrijeme postojao je već neki svjetski pop, tako da smo prepoznavali neke vrlo zanimljive crossover relacije i to čak između međimurja i raznih vrsta etno muzike koji imaju taj neki međimurski »štim«. Takav naš rad bio je dio nekog općeg trenda, ali na ovdašnjoj sceni nije bilo puno bandova koji su sažimali takve utjecaje. Goran Bregović je imao taj neki foršpil iz narodnih pjesama, ali je to u sklopu rokenrola zvučalo kao novokomponirani narodnjaci. Mi smo najozbiljnije uzeli to raditi, to je bilo dublje od nekog pukog preuzimanja narodnih motiva da bi se tako približili publici, što je recimo radio spomenuti Bregović.
HR: Recite nam nešto o intermedijalnosti albuma »Bolero«. U radu Haustora karakteristično je crpljenje naslijeđa iz drugih umjetnosti. Koje su to relacije?
    Te relacije su se prije svega iskazale tako da pjesme imaju jasan filmičan prikaz. »Bolero« je bio album mog osamostaljenja od Sachera, kada je on 1984. napustio grupu, tako da je tu došlo do jednog prestrojavanja. Ime banda je bilo naslijeđeno i ostala je obveza da razvijamo ono što je band započeo sa Sacherom. Na albumu »Bolero« je izražen moj autorski element u potpunosti, silom prilika, jer sam morao ispuniti i Sacherov prostor. Imao sam obvezu artikulirati taj album. Na »Boleru« radnja se događa u dalekim i opasnim krajevima, ploča vrvi akcijama vještih profesionalaca u službi pravde, puna je dolara, lijepih žena, ljubavi i seksa.
HR: Je li album »Tajni grad« zaključio opus Haustora?
    »Tajni grad« ima neki karakter rekapitulacije, završavanja nečeg, bio je to četvrti album i prilika za zaokruživanje, tako da su forme nešto sređenije i discipliniranije. Bio je to lijep album i mislim da potvrđuje standarde sastava.
HR: U rokenrolu imamo veliku priču o buntu, ali je li taj bunt zapravo uspješno uključen u rock-industriju?
    Rock-industrija je napravila posao na tome. Postoje te ciljne grupe, koje su za industriju profilirane mete potencijalne konzumacije, tako da je muzika često dizajnirana namjenski. Šezdesetih godina prošlog vijeka te hipi nade i utopije još nisu bile dovedene do završetka, tada je još bilo iskrenog bunta, pa se onda to javilo i s punkom, ali je bilo kratkotrajno. A opet, sad vam je MTV kao neki cirkus, uvijek se traži nešto novo. To je taj konzumerizam.
HR: Kako gledate na techno zvuk, namjerno ne koristim riječ muzika? Iz techno zvuka je gotovo u potpunosti izbačen tekst. Ima li u technu uopće želje za konfrontacijom sa suvremenim društvom?
    Techno očito ne igra na tu kartu da pojedinac neku svoju pjesmu ispjeva, nego igra na potrebu za plemenskim transom, koji je djelomice rokenrol imao, pa ga je valjda izgubio. Na tome je techno nastao, na tom principu, i eto, to je izgleda jedna suvremena potreba koju techno omogućuje kroz masovna okupljanja.
HR: Spada li ono što sada radite s Rundek Cargo orkestrom u World music?
    Pa mislim da djelomice spada u odrednicu World music s obzirom da moramo nekamo spadati, a vjerojatno tu spadamo najviše.
HR: Koja je najbitinija razlika između rada s Haustorom i ovoga što sada radite s Rundek Cargo orkestrom?
    Jedna od bitnih razlika je da manje insistiram na svojim idejama, pa da onda to proširuje cijelu stvar. Ne. Ono što je jedna od grešaka s ovom malom turnejom, a čovjek stalno nešto griješi, to je problem da ona nije točno prezentirana. Ovo što ja sada radim to je Rundek Cargo orkestar. Publika je zavedena plakatom gdje piše Darko Rundek vrlo krupno, pa dole jako malim slovima još piše i E le Gid, a to je projekt koji je inače davno prošao, prije neke dvije godine, meni je to već daleka prošlost. Ovo je band, a nije najavljeno kao band, pa publika očekuje da ću zapjevati samo svoje stare pjesme, a ovi ostali su tu kao neki plaćenici koji će to svirati. Ovo što smo mi donijeli, dakle Rundek Cargo orkestar, to je jedan rad koji traje dvije godine. Mi zajedno surađujemo i nešto zajednički gradimo.
HR: Na Vašim albumima koje ste radili nakon Haustora karakteristična je eklektika, što je odlika postmoderniteta. Sažimate na Vašim solo albumima više elemenata, od swinga, rusko-ciganskog melosa, klasičnih ljubavnih balada, pa do citiranja Hary Belafontea.
    Živimo u doba postmoderniteta. A čujte, kad je realnost to da imamo na tisuće novina, a kad sam ja bio klinac bile su dvije. Sad ima svih mogućih, raznih vrsta tjednika, muških, ženskih, političkih, šta ja znam kakvih. Pa od svih tih satelitskih antena koje nude gomile programa i interneta s hrpom informacija, ti si jednostavno zatrpan svim i svačim, to je realnost. Ja sve to skupa ne trošim pretjerano, ali u postojećoj realnosti jednostavno si izložen mnogim utjecajima. Ti više nisi izložen samo utjecaju muzike svoje sredine, svog plemena, svog sela. Nisi više samo izložen utjecaju muzike s kojom si rastao, pa onda, ako si muzikalan, to i sviraš, nego si sad izložen utjecajima koji dolaze odasvud, a dolaze svi mogući žanrovi. Razne vrste muzike dolaze sa svih strana svijeta i sada je to upravo ono što je okušana tradicija u kojoj tvoj senzibilitet pronalaziš i normalno je da se onda to ogleda u onome što radiš. Sad ne više kao muzika tvog sela, nego kao muzika globalnog sela.
HR: Kakav je Vaš odnos prema kazalištu?
    Ja sam završio kazališnu režiju. To je, kao, moja diploma. Neko vrijeme sam pokušavao to i biti, redatelj. Ljudima se dopadalo ono što sam radio u kazalištu, ali takav rad me koštao suviše živaca, pa sam to ostavio, ali i dalje pišem muziku za kazalište. Do sada sam napisao muziku za nekih četredeset predstava. Smatram da je to moj zanat. To znam raditi, ali ne kao mehanički zanat. Radim tu muziku za kazališne predstave na različite načine, solo ili s bandom. Ta okolnost da radim na muzici za kazalište, dozvolila mi je da dosta istražujem u polju muzike i ta iskustva su se prenijela i na pjesme koje radim s bandom.
HR: Prija li Vam život u Parizu?
    Pariz je jedan ogroman kotao, grad je jako raširen. U njemu živi preko deset milijuna ljudi. Kada gledaš Pariz iz aviona, to je jedna velika fleka. Ono što se administrativno zove Pariz, to je jedan dio centra grada u kojem ne živi više od dva ili tri milijuna ljudi, tako da ja živim na nekih sto metara od tog jezgra Pariza. Prvih nekoliko godina je bilo teže, ali tako je to svugdje gdje stižeš kao autsajder. Sada uspijevam neopterećeno raditi stvari koje su mi zanimljive, komponiram za kazalište i radim s Rundek Cargo orkestrom.
HR: Kako Vam se čini aktualna hrvatska rock scena?
    Jako je značajno da i dalje postoje neki autorski bandovi koji imaju taj neovisni pristup, ali moram napomenuti da rock muzika nije nešto što se meni svira. Mislim da je rock muzika jedna od stvari koje su davno završene kao forma, ali dobro je da taj rock mentalitet još uvijek živi. Taj rock mentalitet je moguće izraziti i kroz druge stilove.
HR: Kakvi su Vaši budući planovi?
    Upravo idem glumiti na Brijune u predstavi koja se zove Marat-Sade, a koju je napisao Peter Weiss. Predstavu režira Lenka Udovički. U njoj još glume Rade Šarbedžija, Zlatko Vitez, Mia Begović. Biće to lijepo iskustvo, a evo, večeras mi je bilo malo teško, jer je publika izgleda očekivala nešto drugo, ali krivo je bilo informiranje. Ljudi su nostalgični, pa eto izgleda da se vole sjećati vremena kada su slušali ploče sastava Haustor. Ovo večeras je ipak bio Rundek Cargo orkestar i mislim da se sve lijepo završilo.               g