Arhiv tekstova

Seljacima ne pomaže ni 15 dinara po kilogramu

Vlada je proglasila sušu elementarnom nepogodom i naložila ministarstvima za poljoprivredu i za zaštitu životnog okoliša da za dva tjedna priprave plan nadoknade štete ugroženim područjima. Ne rekosmo mađarska vlada.
    Mi još ne žurimo u Europu, pa ćemo biti zadovoljni i time da nam ne poskupi kruh. Pokrajinski tajnik za poljoprivredu Igor Kurjački je precizirao da će ukupan rod u Vojvodini biti 650 tisuća tona, što je »sasvim dovoljno za domaće potrebe«, no »veliko je pitanje hoće li zemljoradnici tu pšenicu predati prerađivačkoj industriji, jer nisu zadovoljni cijenom«. On smatra da bi država trebala premirati pšenicu s dinarom po kilogramu, kako se ne bi dogodilo da cijena pšenice prijeđe osam dinara, jer bi to moglo izazvati poskupljenje kruha. Zemljoradnici, međutim, kažu da im ni 15 dinara po kilogramu ne bi značilo ništa jer je šteta ogromna.
    »Suša je pokrenula seriju pitanja o odnosu države i poljoprivrede. Jedan stabilan privredni ili poslovni odnos prema poljoprivredi ne može biti uvjetovan prirodnim i vremenskim (ne) prilikama. Poljoprivrednik treba imati neku tržišnu sigurnost u tome gdje će svoj proizvod plasirati i kakav proizvod će zapravo proizvoditi« kaže predsjednik Udruge seljaka Subotice Árpád Kiss.
ZADUŽENI SELJACI: Protiv poljoprivrednika nisu bili samo vremenski uvjeti nego i ministarstvo poljoprivrede sa svojim investicionim programom. Dakako, na globalnom tržištu će se uvijek naći i dovoljno brašna i sjemena za sjetvu, ali što to znači primjerice subotičkom poljoprivredniku koji ima prinos od dva-tri metra na jutru, koji se zadužio za umjetno gnojivo i sjeme, a sa svojim urodom ne može platiti niti gorivo, kamoli osigurati sebi dohodak.
»Mislim da nije rješenje u tome da se cijena žitu podiže na 9, 10 ili 15 dinara, jer ni 15 dinara neće pokriti niti troškove proizvodnje, niti će osigurati dohodak poljoprivredniku. Mora se dati nekakva subvencija po zasijanoj površini. Točno se znaju troškovi – koliko je nafte, radnih sati, umjetnog gnojiva potrošeno, i država to mora preuzeti na sebe. Dakako, već u ovoj proizvodnji država je sudjelovala davanjem sjetvenog sjemena ali po trgovačkim uvjetima. Sada bi se nekako morala odreći svoje koristi. Konačno, 50 godina je samo dobivala, a sad mora i nešto vratiti«, kaže Kiss.
    Árpád Kiss izjavljuje kako ne vidi drugo rješenje osim da država osigura novac iz raznih donacija i fondova, možda i iz Fonda za razvoj, te osigura beskamatne kredite i pomogne za nova ulaganja. On podsjeća i da je država dobivala nekoliko milijuna dolara pomoći za poljoprivredu od japanske i nizozemske vlade i raznih donatora, međutim, taj novac se uvijek nekako prelio u neke druge fondove i za neke druge dohotke, i uglavnom odlazio u potrošnju.
    »Danas bismo vjerojatno mnogo lakše mogli podnijeti ove probleme da se taj novac obrtao u poljoprivredi. Da ne spominjem kako smo preživjeli ratne uvjete, pa inflacijske godine tijekom kojih je poljoprivreda ostala na nogama i bila jedna od jačih privrednih grana u državi«.
    Kiss kaže kako njive u Mađarskoj izgledaju jednako loše kao i kod nas, ali smatra da će njihovi poljoprivrednici to podnijeti bezbolnije, jer država poticajnim sredstvima direktno sankcionira gubitke.
ISKUSTVA EUROPE: »Mađarska je uvijek imala neke državne regulative za razvoj poljoprivrede, ali sad je to kod njih sve kulturno riješeno, te imaju recept za sve poljoprivredne boljke i tržišne probleme. Znači, mogu amortizirati svaki udarac koji zadaju priroda i tržište, imaju regulirane te odnose. To kod nas fali«.
    Proširenjem Europske unije sljedeće godine za novih deset zemalja obradiva površina će porasti za 28 posto, a broj poljoprivrednika za 59 posto. Za pomoć poljoprivrednicima izdvaja se 43 milijarde eura što je čak 47 posto ukupnog euro-proračuna. Osim novca, europske države imaju velika i dobro organizirana udruženja poljoprivrednika, pa kada, primjerice, prosvjeduju seljaci u Francuskoj, koja je i najveća poljoprivredna sila unutar Petnaestorice, onda to bude ozbiljna prijetnja.
    Árpád Kiss podsjeća i da mi trenutačno jedemo danske svinje i nizozemske krave jer danski proizvođači svoju proizvodnju prodaju u državni fond, i premda su izgubili veliko japansko tržište i poremetili cijelu europsku proizvodnju mesa, njihova organizacija seljaka je toliko jaka da državni ministri privrede i poljoprivrede jednostavno ne pitaju treba li taj višak proizvoda otkupiti ili ne treba.
    »Oni znaju da su to obvezni, jer ministri bi automatski izgubili svoje pozicije. Prema tome, ako žele zadržati svoje glasače i pozicije, znaju da im moraju udovoljiti. Kod nas je mlada demokracija – sada se nešto dogodilo, ali hoće li to imati odraza na novog ministra i politiku i hoće li imati više sluha za poljoprivrednike, još ne znamo. Nadamo se da ćemo bolje komunicirati i da će štititi bolje domaću proizvodnju, a ne trgovačke ujdurme«.
    Jedno od neriješenih pitanja je treba li mijenjati strukturu proizvodnje. Po savjetu bivšeg ministra seljaci su ove godine sijali prema nekim procjenama oko 20 posto manje pšenice. U svijetu zapravo nema čega nema i sve se može nabaviti cijele godine.
    »Pitanje je koliko tržište imamo, i njega treba regulirati, a ne mijenjati strukturu proizvodnje. Struktura proizvodnje je manje-više dana klimatskim uvjetima, reljefom ili cjelokupnim podnebljem, potom postoji tradicija što se gdje treba proizvoditi. Odnosi se moraju regulirati, država treba poticati razvoj, osiguravati tržište«, kaže Kiss.                                             g