Arhiv tekstova
Ode i Steiner…
Prošlog tjedna još jedan veliki protivnik Srba i srpskih interesa na Kosovu, njemački diplomata u usponu ili padu (kako se uzme), Michael Steiner, šef međunarodne misije, spakirao je kufere.
Prije dvije godine dočekan je kao »naš prijatelj«, čovjek čije će veze i poznanstvo s premijerom Zoranom Đinđićem, doprinijeti da se kosovski Rašomon počne brže odgonetati, a svakako onako kako je to Beograd zamislio, odnosno poželio. Ispraćen je s aureolom »proalbanskog lobiste«, egzibicioniste koji više voli slikati se i skakati pred kamerama, nego nešto valjano za »našu stvar« uraditi. Čak i s većim antipatijama nego što su na odlasku doživjeli njegovi prethodnici, Bernard Kushner i Hans Hackerupp. A pošto je i posljednji dan boravka na Kosovu iskoristio da Albancima pripomogne tako što će intervenirati da uhićeni Hašim Tači (po srpskoj tjeralici) u Mađarskoj bude brzo i oslobođen, zadovoljstvo njegovim odlaskom bit će, nema sumnje, kompletno.
O Steineru ne valja trošiti previše riječi. Igrao je na albansku kartu vjerujući, valjda da će on biti posljednji administrator koji ima razumijevanje za njihovu »pravednu borbu protiv srpskog okupatora«, zaboravivši, usput, da je Milošević s Kosova otjeran još prije četiri godine. Zamjerio se, logično, Srbima, ali njemu to izgleda nije bilo dovoljno, pa kao jedan od glavnih argumenata da mu je misija bila uspješna pominje kako »ni Albanci nisu sasvim zadovoljni. » U svakom slučaju, Kosovo napušta, a kao da na njemu nije ni bio.
Sada Beograd ozbiljno kalkulira tko će do kraja srpnja zamijeniti »paradnog Nijemca«: Šveđanin ili Talijan. Nije malo DOS-ovaca koji će reći »tko god došao neće biti gori od Steinera«. Tako su govorili kad je odlazio Kushner, a u njihovim očima se nije proslavio niti Hakerupp. Ponavlja se, u stvari, stara priča, bolje reći, zabluda. Mnogo se nešto polaže na ličnost, njegove simpatije ili antipatije prema Srbima ili Albancima, kao da to što će se s Kosovom dešavati presudno zavisi od toga hoće li dvije godine upravljati jedan, recimo, Kushner (a zna Beograd kakve je »sve antisrpske igre igrao« ovaj francuski liječnik), ili, pak, prefinjeni Bilt. Da će odrediti u kom će pravcu dalje ići kosovska priča, hoće li se srpska vojska i policija vratiti na Kosovo, također, hoće li se osvetoljubivim Albancima smanjiti manevarski prostor za produženu nacionalnu euforiju i izazivanje straha kod pripadnika manjinski naroda. I hoće li Kosovo, na kraju krajeva, biti još jedna nezavisna albanska država na Balkanu ili će se za ovu, nesumnjivo, psihodeličnu i trusnu teritoriju naći formula kojom nitko neće biti zadovoljan.
Nije sporno da mnogo toga zavisi i od izaslanika Kofija Anana, njegove spremnosti da poboljša ili pogorša atmosferu, da utječe povoljno ili pogubno na ponašanje ljudi, ali nije on taj koji će riješiti kosovski problem – kako, recimo, čitati i interpretirati rezoluciju 1244 Vijeća sigurnosti UN, odnosno, koliko će konačni status Kosova zavisiti od srpsko-albanskog dijaloga a koliko od kompromisa velikih sila. U tom smislu, Kušner, Hackerupp i Steiner se nisu međusobno bitno razlikovali, već je problem više bio u navici beogradskih (i kosovskih, srpskih) političara da sve svoje kalkulacije, spletke, igre i netrpeljivosti prevale na nekog drugog.
Srbija će, sasvim sigurno, dočekati i četvrtog šefa UNMIK (Šveđanina ili Talijana, svejedno) u nepromijenjenom ambijentu: političkog konfrontiranja na svakom, pa i najsitnijem sporu, nacionalno i državno nedefinirana, s još većom dilemom čije je, u stvari, Kosovo. Onih koji na njemu žive, ili onih koji smatraju da im nacionalna povijest daje za pravo da – neovisno od realnosti – misle kako je isključivo njihovo. Ta dilema je vodila bujanju teorija krvi i tla i kod Srba i kod Albanaca, izazivala međuetničke tenzije i, na kraju, po pravilu, završavala ratom i krvoprolićem.
Beogradska vlast ni danas, četiri godine poslije kumanovskog potpisa na priznanje vojnog poraza, nije sklona da inerciju robovanja nacionalnim zabludama i mitovima, pa i porazima (a Kosovo jest to), pretvarajući ih u nacionalne pobjede, mjereći svoju nacionalnu veličinu količinom patnji i nesreća, zamijeni nečim racionalnijim, samim tim i realnijim. Ovogodišnjom proslavom Kosovske bitke (istupanja pojedinih političara, samozvanih prinčeva i militantnih intelektualaca i vladika) kao da se htjelo ponešto od onog Miloševićevog gazimestanskog pokliča na boj reproducirati, a postigao se suprotan efekat: ispoljena je apsolutna nespremnost da se istini, poslije svega, svih muka, tragedija, poraza i trauma ljudi na Kosovu, pogleda u oči…
A istina je – kako se čini – više nego surova. Računi za proteklu pogubnu politiku na Kosovu pristižu jedan za drugim, na njemu je Srbija platila ogroman ceh, s velikim izgledima da krajnja cijena bude još poraznija: definitivan odlazak Kosova, što se danas čini mnogo izvjesnijim nego do prije nekoliko godina. Ali, ne samo zato što Albancima nijedna druga solucija ne pada na pamet, već i zbog toga što ni Srbi nisu u međuvremenu ponudili nešto što bi možda Albance bar malo pokolebalo.
Međutim, ni ta činjenica nije, po svemu sudeći, za ovdašnje političare i državnike dovoljno »poticajna« da bi se nešto u anakronom mentalitetu i maniru izmijenilo. Kosovo je i dalje moneta za potkusurivanje u srbijanskim političkim rivalitetima i sukobima, predmet liderskog nadgornjavanja i preganjanja, ponovo se pokreću kontroverzni stereotipi (podjela ili zamjena teritorija), a najgore u svemu tome što Beograd, na pragu početka nekakvih pregovora s Albancima i međunarodnom zajednicom, nema opipljiviju državnu strategiju nastupa, koja neće biti samo prosti zbir liderskih i stranačkih ambicija i istrošenih nacionalnih iluzija.
Steiner je, dakle, otišao, a Srbiji je ostala uzaludna nada da će neki njegov nasljednik stvari na i oko Kosova pogurati nabolje. g
