Arhiv tekstova

Đinđićeva smrt približila je, barem za trenutak, Srbe i Hrvate. Ne okorjele nacionaliste na jednoj i drugoj strani, nego bolje ljude. I to pokazuje o kakvu je čovjeku riječ. Srbima se dogodilo njegovo ubojstvo, Hrvati su osjetili da se to i njima može dogoditi. Dio srpske mafije, koja je izvršila svoj prljavi posao, spreman je potražiti pomoć od hrvatskih mafijaša da se među njima skloni i izbjegne kaznu. Izgleda da se mafije bolje sporazumijevaju na ovom prostoru nego srpsko i hrvatsko vodstvo. I to je možda u ovom času poučno.

Rečeno je da »smrt pretvara život u sudbinu«. Sudbina Zorana Đinđića karakteristična je za prilike ne samo u današnjoj Srbiji, ali prije svega u njoj. Njegovu ubojstvu prethodi toliko smrtonosnih obračuna i zločina da u ovoj prilici i sami nacionalisti počinju osjećati stid i uviđati sramotu. Smrt je pokazala da je Đinđić bio, unatoč svemu, značajniji i čak omiljeniji nego što se činilo. Odgovor svijeta na vijest o njegovoj smrti i prisutnost stranih državnika na njegovu pogrebu pokazuju da Srbija nije prokockala sav svoj ugled, kao što su joj mnogi priželjkivali. To pokazuje onima koji Đinđića u vlastitoj sredini nisu voljeli da su svijet i državnici spremni podržati onakvu Srbiju kakvu je on pokušavao graditi. Hoće li takvi, ovaj put, povjerovati u očevidnost?

Srbija je osjetila bol za Zoranom i u tome nije sama. Na prostoru bivše Jugoslavije nisu rijetki oni koji žale za čovjekom s dječačkim licem, bistrim pogledom, odlučnim kretnjama, živom inteligencijom i nečuvenom upornošću. Upoznao sam ga u Beogradu prije četvrt stoljeća, zatim smo se sretali ne znam koliko puta u širem praksisovskom i šezdesetosmaškom krugu, i u Zagrebu i u Ljubljani. Ostao mi je blizak i kad smo bili, politički, najdalje jedan od drugoga. Tražio sam opravdanje za njega i tamo gdje ga je bilo nemoguće naći. Nakon što se pojavio na Palama uz one koji su, kako reče Bogdan Bogdanović, »vrtili vola«, pomišljao sam da je to ipak samo trik, da u takvoj mračnoj situaciji političar ne može izbjeći stanovite ustupke kako bi mogao ići dalje i djelovati. Sjećam se jedne slike iz toga razdoblja na televizijskom ekranu - uobičajeni smiješak na Zoranovu licu osjenila je ironija.

Zoran je imao drugih, većih i rjeđih osobina. Njegova je politička kultura počivala na osnovama humanističke tradicije. Ne znam političara na južnoslavenskim prostorima koji je imao takvo obrazovanje, stečeno u najboljim njemačkim antifašističkim učilištima. Za razliku od raznih koštunica, bio je na ljevici. Lako je prebolio dječje bolesti ljevičarstva. Okušao je, kao mnogi od nas, slast anarhizma, ali ju je umio nadići svojim realizmom. Takav je stav predstavljao u neku ruku izazov i prije i poslije pada čovjeka, koji je uspio privući sebi jednu samozvanu ljevicu kakva se nije ustručavala sudjelovati u vlasti zajedno s najgorim od najgorega: sa Šešeljevim četnicima. Đinđić je bio socijalist poput zagovornika socijalizma prije boljševizma.

Dugotrajna negativna selekcija, već prije ovoga rata i još više poslije, u Srbiji i cijeloj bivšoj Jugoslaviji, izbori koji su dopuštali da izbiju na površinu mračne figure mediokriteta, lopova ili zločinaca, ostavio je na političkoj sceni premalo pravih ljudi. Neće biti lako, možda ni moguće, zamijeniti Zorana Đinđića.

Za Miloševićevim režimom ostala je atmosfera zločina - čovjeku koji je Miloševića predao sudu u Den Haagu zločinci su se osvetili. Teško je poreći stanovitu vezu između tih dviju činjenica, presudnih i očevidnih. Đinđić je s najviše umijeća, i još više umješnosti, nastojao uvesti reforme - oni kojima te reforme oduzimaju stečevine u vlasti ili probitku željeli su ga se otarasiti. Prezirao je nacionalizam - nacionalisti mu to nisu praštali i neće. Bio je privržen Evropi i njezinoj kulturi - oni koji vide u evropskoj politici krivca za sve što se dogodilo nisu ga mogli prihvatiti ni pratiti. Đinđić je iskreno želio ustanoviti demokraciju u svojoj zemlji - suprotstavljala mu se demokratura koja je, još uvijek, jača od demokracije ne samo u Srbiji.

Đinđićev laički, prosvijećeni duh nije mogao, poput njegova rivala, sklapati klerikalne saveze s natražnjačkom Crkvom niti tražiti njezinu podršku - to u našim prilikama ne donosi popularnost. Zoran Đinđić zapravo nije imao karizme - u vremenu u kojem je izišao na političku arenu valjalo je rušiti karizmu zasnovanu na »srpskim obmanama« i nacionalističkom mitu. Đinđić je učinio koliko je mogao da zločinci budu kažnjeni i privedeni međunarodnom sudu - to nije bilo dovoljno, završio je kao njihova žrtva. Uza sve teškoće na koje je nailazio u svome okružju, uspio je steći po-vjerenje predstavnika međunarodne zajednice više nego ijedan političar svoje zemlje - u razdoblju u kojem je Srbija uživala najmanje po-vjerenja u svojoj povijesti.

Oklijevam napisati da je možda njegova žrtva bila nužna da se osvijesti barem dio onih koju su okretali glavu od istine i odbijali da se suoče sa zlom koje je učinjeno drugim narodima, kao i samom srpskom.

Povijest ponekad traži takve žrtve. Đinđić će dobiti zavidno mjesto u srpskoj i južnoslavenskoj povijesti. U Evropi kojoj je svojim djelom, usprkos svemu, približio Srbiju.                                         

 

Tekst je preuzet iz dnevnog lista »Danas«