Arhiv tekstova
Dražen će živjeti vječno!
Dražen Petrović bio je i bit će zauvijek živ u srcima svih istinskih ljubitelja igre pod obručima, i pored svoje fizičke smrti tog nesretnog 7. lipnja 1993. godine u automobilskoj nesreći na njemačkoj autocesti kod Ingolstadta. Jer, pomen »Amadeusovog« imena, i njegovog zasluženog nadimka, koji je dobio po zasigurno najvećem glazbenom geniju Wolfangu Mozartu, bez obzira na nacionalnu pripadnost ili ljubav spram pojedinih reprezentativno-klupskih boja, ostat će vječno u sportskoj budućnosti uporednikom najvećih sportskih dostignuća.
Danas, deset godina poslije, njegov duh živi nesmanjenom jačinom razdragane dječje želje svakog košarkaškog početnika da jednog dana zaigra poput Dražena…
NEZAUSTAVLJIVI VIRTUOZ: Malo stariji, a oni stariji pogotovo, sjetit će se mladca osebujene kvrčave kose koji još posve golobrad (zaigrao je za prvi tim već s petnaest godina) doveo Šibenku do jedinog naslova prvaka bivše države (koji je je poslije oduzet administrativnim putem – slučaj Matijević), šutirajući i pogodivši rutinerski posljednja slobodna bacanja koja su odlučivala o prvaku. Iako mlađahan, ni tada, ali ni kasnije u osebujnoj košarkaškoj karijeri ovom kralju šibenske i hrvatske košarke, nikada nije zadrhtala ruka. Jer, Dražen je, za razliku od ostalih, mogao šutirati i zatvorenih očiju. A svi njegovi odlučujući pogoci, sve trice, dvice i slobodna bacanja, stopili su se s njegovom rukom koja ih je bezbroj puta ubacivala u obruč s mrežicom u osami sportske hale u rodnom Šibeniku. Najmlađi kapetan u povijesti hrvatske košarke imao je privilegiju posjedovanja ključa od dvorane, koju je »osobito« koristio ranim nedjeljnim jutrima, kada je šutirao svoje zamišljene turnuse bezbrojnih ubačenih poena. I kada se poslije spartanske upornosti narančasta lopta »stopila« s njegovom rukom, bilo je posve svejedno tko će stajati nasuprot momčadi koju bi Dražen predvodio. Snimali su ga iz bezbroj kutova, stavljali mu dvostruke čuvare, gradili zone na njemu, podređivali taktiku, ali protiv »Amadeusovog« driblinga, ulaza, a posebice skok šuta s distance ili poludistance lijeka nije bilo. Semafori su se punili njegovim koševima, protivnici ispadali iz igre redajući osobne greške u pokušajima da ga zaustave, treneri čupali kose, a njegove momčadi su, nošene njegovim impresivnim primjerom igrale uvijek iznad svojih mogućnosti. Jer, svirajući s nenadmašnim »maestrom« cijeli orkestar je zvučao fenomenalno. Podatak da je sva tri kluba čiji je dres u Europi nosio (Šibenka, Cibona, Real Madrid), doveo do šampionskog trona najbolje ističe veličinu »Amadeusovog« košarkaškog genija. »Vukovi s Tuškanca« tek su s Draženovim dolaskom dobili zube kojima će »izgristi« sve protivnike na putu do famozne dominacije u Kupu šampiona, perioda kada su čuvenom Realu stvorili »kompleks« u nekoliko uzastopnih europskih pobjeda. Slavni »kraljevski » klub izliječio se od istog kompleksa kada je na Cibonin račun »istresao« pozamašnu svotu za hrvatskog kralja košarke. »Senjor Petrović« im je opravdao svaki uloženi dolar, posebice kada su s njegovih šezdesetak i kusur koševa uspjeli osvojiti Kup kupova 1989. godine.
RUČNA TVORNICA KOŠEVA: Draženova reprezentativna biografija još je »reprezentativnija« brojnim uspjesima obje nacionalne selekcije čije je boje branio na velikim košarkaškim natjecanjima. Bio je i svjetski i europski prvak, te olimpijski viceprvak »krivnjom« najbolje momčadi koja se ikad skupila na nekom parketu, neprikosnovenog »Dream teama No 1« predvođenog najboljima od najboljih, Magicom Johnsonom & Michaelom Jordanom. Ali ni tada, u najvećoj utakmici hrvatske košarkaške povijesti, u finalu Olimpijade u Barceloni 1992. godine, Dražen nije statirao protiv »domorodaca« iz NBA, dapače, sve do same konačnice te antologijske utakmice koja je ušla u sve udžbenike suvremene košarkaške teorije, »Ameri« su strepili od njegovih projektila koji su se lijepili za mrežicu. Koje li koincidencije, Mr. Petrović je tada nastupao za New Jersey Netse (Mrežice), u čijem dresu s brojem 3 je dostigao najveći domet u arenama najjače košarkaške lige našeg planeta. Ali Dražen nije bio velik, poput nekih izvikanih zvijezda, samo na prestižnim susretima, svojom urođenom sportskom ozbiljnošću jednako se profesionalno odnosio i na manjim utakmicama, gdje je njegova »ručna tvornica koševa« također ostvarivala potrebnu pobjedničku normu. Jednoj takvoj sam i osobno prisustvovao, »nestavši opravdano« s posljednja tri školska sata, kada je Dražen u Subotici igrao za reprezentaciju bivše zajedničke države protiv Belgije. Vidjevši ga, prvi puta uživo nakon mnoštva televizijskih susreta, ostao sam još više očaran njegovom maestralnošću »igre za koš više«. Maestralnošću koja ga je, konačno nakon što je »pokorio« Stari kontinent, odvela u Novi svijet američkog kontinenta, u NBA prijestolnicu košarkaške igre. A tamo, okružen nabildanim gladijatorima koji su s college i kvartovskih basketa uletali direktno u ogromne dvorane diljem Amerike, umjesto najviših počasti izraženim u minutama igre u dresu Portland Blaizersa (momčadi koja ga je rezervirala na draftu), doživio je najgoru sportsku pokoru svoje bogate »kraljevske« karijere. Klupu.
OSTVARENI AMERIČKI SAN: Dražen je stoički izdržao neobjektivnu procjenu umišljenog američkog trenera, kojemu europski košarkaški kriteriji nisu previše značili (samo deset godina poslije cijela priča je posve drugačija u korist Europe), više »odsjedio« nego igrao, ali još marljivije trenirao, radeći na mišićnoj masi i potrebitoj snazi za NBA obranu. Ojačao je, poput najvećih junaka, iskusivši po prvi puta ozbiljniju gorčinu omiljene mu igre, ali je, dvije godine poslije dolaska u Ameriku, prijelaskom u New Jersey Netse, konačno ostvario svoj »američki san«. Nova momčad i novi trener u potpunosti su osjetili potencijale hrvatskog asa, podarivši mu već u prvoj sezoni minutažu dostojnu europskom vladaru njihove igre. Odužio im se na najbolji mogući sportski način, bivajući dvije godine zaredom najbolji igrač momčadi, uz izbor u treću petorku NBA za 1993. godinu (među petnaest najboljih igrača sezone), ali što je još važnije, unio je posve novu dimenziju u igru momčadi iz newyorkškog predgrađa, koja je uvijek patila od kompleksa velegradskih New York Knicksa. Njegove trice i bezbrojne dvice preko tamnoputih divova oduševljavale su publiku svuda gde bi se Dražen pojavio u svojoj legendarnoj majici s brojem 3. Antologijska je scena, koju i dan danas NBA koristi u promidžbene svrhe kampanje »I love this game– Volim ovu igru«, kada se nakon fantastične dugometne trice Dražen oduševljeno hvata za glavu obema rukama, prethodno ih visoko, pobjednički dižući u vis. Ta iskrena radost, kojom je »Amadeus« igrao svoju košarku, ostat će zauvijek sačuvana u neizbrisivim memorijama svih ljubitelja košarkaške igre. Iznenadni odlazak u vječnost svog najboljeg igrača, Netsi su obilježili na najdostojniji način prema kriterijima NBA, povlačeći zauvijek iz opticaja majicu s Draženovim brojem 3. Devet godina poslije njegove smrti, Hall of Fame, kuća basket besmrtnika uvrstila je Dražena Petrovića u svoje prestižno, besmrtničko članstvo, ukazavši mu dostojnu počast koju je igrajući i živeći za košarku zavrijedio.
I zato danas, na desetogodišnjicu njegovog odlaska, možemo biti ponosni što smo bili, dijelom njegovog i našeg života, svjedoci, po mnogim stručnim procjenama, najvećeg europskog genija u igri pod košarkaškim obručima. g
