Arhiv tekstova

Kubrickove nošne orgije pod maskama

»Širom zatvorenih očiju« je film tipično freudovskih tema i kao kakav gusti spis nekog vječito-lutajućeg metafizičara, govori više od, recimo, višegodišnje hollywoodske produkcije. Ova psihoseksualna drama lagano priča pritajeno-nepritajenu opsesiju čovječanstva, pažljivo, otvarajući mali civilizacijski kovčeg u koji, s vremena na vrijeme, spuštamo svoje tajne, želje, svoje bolesti.
    U isparenju narkomanskih fantazija Djevojka (Nicole Cidman) priznaje svom Momku (Tom Cruise) erotski san budeći u njemu tu stalnu crtu čitave zapadne civilizacije – posesivnost. Igrom slučaja (je li slučajnost slučajna, pitao bi se Paul Oster) ulazi u jetsetovsku vilu nadomak grada u kojoj se po točno utvrđenom ceremonijalu, u najvećoj tajnosti, kao u svetilištu, održavaju orgije. On, pjesnik-začetnik, filozof vlastita života, arhajski Odisej, postmoderni Uliks, luta kroz newyoršku noć, upoznaje se s drukčijim svijetom ljubavi u kojem je estetika i etika ovog principa prirode dovedena do paroksizma.
    Redatelj Stanley Kubrick (1928.-1999.) traga, naslućuje, ponire u suvremenu ljubav i, dakle, suvremeni seks. Odnos prema ovim životnim silama mijenjao se kroz povijest ljudske kulture: od posticanja putenosti, homoseksualizma i satirijaze, preko zabranjene tjelesnosti do poželjne stidljivosti i nošenja kariranih suknjica. Doba u kojem živimo, međutim, relativizira sve vrijednosti. U iščezavanju vjernosti, ustaljuje se u urbanim sredinama nova poetika življenja sadržana u slobodi, razuđenosti, heterogenosti, pa u prkosnoj ravnodušnosti pri izboru partnera i agresivnoj seksualnosti gdje promiskuitet svakako važi kao glavno duhovno jezgro suvremene cool-ture. Ne zalažući se ni za ranokršćansku verziju vječitog, monogamnog (biblijskog) braka po svaku cijenu, Kubrick ne ostaje ravnodušan na (post)modernizacijske emocionalne procese. I kroz film, kroz ovo remek-djelo, svo natopljeno postkoitalnom melankolijom, u izljevima ljubavi i seksa, Kubrick se pita da li suvremeni čovjek može vrhunski uživati samo ukoliko odbaci sve brane racionalno-uređenog svijeta (»Neuroza je negacija perverzije«, čika-Freud), da li potreba za drugim tijelom mora podrazumijevati bol, je li, na primjer, današnja lirika grupnog seksa viši napon svijesti ili povratak u rusoovsko pleme, jesmo li mi (Zapadnjaci, Europejci, kako vam drago) samo na nižem evoluciono-emocionalnom stupnju razvitka za razliku od, na primjer, Samoićana gdje se vjernost ismijeva, a seksualna razonoda potiče… I je li ljubav, na kraju krajeva, uopće potrebna i kome.
    Svijet filma »Širom zatvorenih očiju« je svijet kojim vlada američka falokratija (hipokratija), svijet čijem moralnom održanju više pomaže hrabra gesta jedne kurve (recimo, napokon, blažene kurve!) no sve velike high-class političke priče, svijet u kojem Otac (Rade Šerbedžija), doduše, po »razumnoj« cijeni prodaje turistima svoju maloljetnu Djevojčicu, svijet u kojem krinke na licu prilikom seksa više govore od samog lica. To je film atmosfere, promišljenih kadrova, kristalne fotografije, muzike koja se uspostavlja kao sam Borhesov »oblik vremena«. Izuzev oštrih rezova moralne infrastrukture suvremenog američkog (bilo kog postmodernog) društva, izuzev dubokog uvida u samu bit ljudske osjećajnosti i od prvih iskrica svijesti problematičnog odnosa spolova, film posjeduje jednu veoma značajnu nit – to je sama poetika prostora u kojoj je radnja smještena, nadasve prisutni audio (Gyorg Ligeti, Dmitrij Šostakovič) i vizualni, oslobodimo se već, vrhunski artizam. Snimanje ovog djela započeto je krajem 1996. godine (Kubrickov povratak umjetnosti nakon deset godina) a završeno početkom 1998. godine. Prvog tjedna ožujka 1999. godine Kubrick je organizirao specijalnu premijeru. Samo nekoliko dana nakog toga, sedmog ožujka iste godine, Stanley Kubrick je umro u snu (jer san izgleda i jeste predosjećanje smrti), od srčanog napada. Poslije premijere »Širom zatvorenih očiju«, vidno uzbuđen, Kubrick je rekao da je to njegov najbolji film.
Branislav Filipović