Arhiv tekstova

Ljubav kao životna investicija

Dr. Zoran Milivojević, psihoterapeut iz Novog Sada i jedan od prvih profesora transakcijske analize u ovom dijelu Europe, našoj je javnosti poznat po iznimno zapaženim knjigama »Emocije« i »Formule ljubavi«. Svojim profesionalnim angažmanom dr. Milivojević zapravo promovira ideju o masovnom psihološkom opismenjivanju građana, kao jednom od ključnih preduvjeta izgradnje društva »pozitivne komunikacije«, u kojem sporazumijevanje i razumijevanje može nadomjestiti gotovo kronične konflikte na ovim prostorima.
4Termin emocionalna pismenost sve se češće sreće u psihološkoj literaturi. Što on u biti označava?
Danas se smatra da svaki obrazovan čovjek treba poznavati organe iz kojih je njegovo tijelo sastavljeno. S druge strane, sve više se kristalizira stav da je poznavanje »psihičkog tijela«, također, stvar opće kulture, da je potrebno poznavati one dijelove iz kojih je sazdana naša ličnost. Emocionalna pismenost je upravo to – poznavanje prirode naših emocija. Emocije su posebna psihološka kategorija koja se može razumjeti kao doživljaj vrijednosti svijeta oko nas. Znači, ako nešto ugrožava naše vrijednosti, imamo neprijatnu emociju, ako nešto afirmira neku našu vrijednost, osjećamo se prijatno. Zbog toga je kontakt s emocijama u stvari kontakt s nekim osnovnim vrijednostima našeg bića, a senzibilitet za tuđe emocije je senzibilitet za tuđe vrijednosti. I kada postajemo senzibilni na to što drugi ljudi osjećaju, onda smo u mnogo boljem kontaktu s njima, a oni istodobno imaju doživljaj da ih mi jako dobro razumijemo. Zbog toga je poznavanje emocija, odnosno ta emocionalna pismenost, ili primjena određenih vještina upravljanja sobom i drugima, jako važna i svakako doprinosi boljoj orijentaciji pojedinca u životu, i boljoj komunikaciji sa drugim ljudima.
4Kada se govori o ideji sreće, većina ljudi je tijesno povezuje s riječju ljubav. Postoje li neki stereotipi, bolje reći predrasude o tome što ona jest a što nije? Vi u svojoj knjizi »Formule ljubavi« navodite više modela tih zabluda.
Ljubav je po svojoj psihološkoj prirodi vezivanje, pripadanje. U tom smislu ljubav nema alternativu jer bi čovjek koji ne voli i koji nije voljen bio usamljen, otuđen, bez povezanosti s ljudima. Naravno, postoji više vrsta ljubavi i to je jako dobro. Knjiga koju spominjete govori o zabludama u partnerskoj ljubavi. Kao psihoterapeut ja susrećem tamnu stranu ljubavi, ljude koji pate zbog problema u svom ljubavnom životu ili koji se zbog toga razboljevaju. Zbog toga je moj pristup specifičan, sasma različit od pristupa koji imaju na primjer pjesnici. U toj knjizi trudim se da uvedem razum u ljubav, prvenstveno u one zablude o ljubavi koje ljudi uporno i neuspješno pokušavaju živjeti i pretvoriti u stvarni ljubavni život.
    Ima mnogo putova kojim ljudi unesrećuju sebe pokušavajući uklopiti realnost u svoje koncepte prave ljubavi. U samoj knjizi je iznijeto oko trideset ovih zabluda. Nekoliko kolega je u Sloveniji radilo istraživanja na osnovu ove knjige i došli su do zaključka da prosječna osoba ima pet-šest zabluda o ljubavi. To ukazuje da je ljubav danas u krizi. Suvremena kultura razara tradicionalne spolne uloge, odnosi između muškarca i žene postaju nejasni, a zahvaljujući kvaliteti života, ljudi postaju zainteresirani za sebe, raste narcisoidnost i hedonizam. Rezultat su adolescencija koja se produžava i nakon tridesete, veoma nestabilni brakovi, nespremnost da se rađaju deca, da se odriče u korist drugog. Zbog te konfuzije vrijednosti ljudi traže nove načine i pojavljuje se sve više alternativnih načina voljenja i partnerstva. Iste stvari koje je društvo prije dvadesetak godina osuđivalo danas postaju razlogom za ponos, a oni koji ih i dalje osuđuju postaju predmetom prezira. Međutim, danas je već jasno da se isti problemi koji postoje u na primjer heteroseksualnom odnosu također pojavljuju, možda čak i snažnije, i u homoseksualnom odnosu. Zbog ove opće dezorijentacije knjige kao što su »Formule ljubavi« mogu pomoći pojedincu da se bolje orijentira, da promisli svoj koncept ljubavi jer je to, čini mi se, jedna od najvažnijih životnih investicija.
4Živimo u vremenu u kojem depresija nije rijetkost. Jesmo li kao društvo u depresiji?
To je teško reći. Da bi se to objasnilo, treba najprije definirati depresiju. Ona nastaje kada osoba ocjeni da nikad neće moći ispuniti neki svoj životni smisao. Zbog toga se depresija manifestira gubitkom životne energije, patnjom, bezvoljnošću, i na kraju mislima o samoubojstvu. Te kliničke pojmove je, međutim, teško primijeniti na društvo kao organizam ili sistem. Ali, ono što je sasvim sigurno je to da smo u krizi koja se sve više produbljuje. Nakon skidanja Miloševića ljudi su »uzletjeli« s velikim očekivanjima da će se stvari popraviti. Sada polako dolazi surova realnost – politička garnitura na vlasti nije tako dobra kako smo mislili, niti smo u stanju da se izborimo s nekim stvarima. Sa druge strane, kreće surovi kapitalizam – otpuštanje radnika, i sve ono što s tim ide, što svakako ljudima donosi nove probleme.
4Postoji li ipak neki »savjet za sreću«?
Ključ je u onome što se zove želja. Ako uspijemo ostvariti neku svoju želju, osjećamo zadovoljstvo ili, ako je želja veoma važna, sreću. Ali, to je sreća koja se može razumjeti kao pojedinačno osjećanje. Kada ljudi pametno postave sebi ciljeve koje mogu doseći, i kada se pomire s preprekama ili problemima koje ne mogu riješiti, onda upravljaju svojim životom tako da iz dana u dan ostvaruju svoje vrijednosti. U tom slučaju govorimo o životnom zadovoljstvu i nekoj globalnoj sreći.
    Život je maraton, nema ničega »na brzinu«, važno je znati što se hoće, biti aktivan i imati strpljenja. Povremeno susrećem veoma uspješne ljude koji su puno ostvarili u jednoj oblasti života, ali zanemarili druge važne aspekte. I koji bi u svojim četrdesetim ili pedesetim godinama života, kada bi se mogli vratiti koju deceniju unazad, sasvim drukčije birali i vodili svoj život. Zbog toga mi se čini da taj nekakav recept za sreću mora sadržati upozorenje da ne treba igrati na jednu kartu. Treba investirati vrijeme, energiju i emocije u više životnih vrijednosti.
4Što se može preporučiti ljudima u ovoj ne baš veseloj svakodnevici, kako da postave svoje prioritete i izbore se s nedvojbeno brojnim problemima?
Pošto svi pričaju o ekonomiji, i moja se preporuka također tiče ekonomije. Mi smo odrasli i odgojeni u atmosferi socijalizma. A socijalizam je bio društvo bezuvjetne ljubavi – država vas je bez uvjeta voljela, i zbog toga su ljudi bili lijeni, nisu se trudili a ipak su dobivali plaće, mirovine, stipendije. Egzistencija im nije bila ugrožena. U kapitalizmu je situacija sasvim drugačija – država vas uvjetovano voli, samo onoliko koliko radite, zarađujete i držite se pravila. Pošto se nalazimo u periodu tranzicije, čini mi se da ljudi moraju brzo shvatiti ove stvari i prestati biti pasivni, kako bi počeli sami preuzimati odgovornost za svoj život i ekonomsko blagostanje. Ključ psihičkog zdravlja i kvalitetnog života je u adaptaciji na uvjete koji postoje u okruženju. Poanta je u tome da se okruženje promijenilo, a da bi se netko snašao, mora prvo to razumjeti. Neke od poruka koje upućujemo našoj djeci, a koje su bile sasvim dobre u jednom vremenu, sigurno su veoma loši savjeti za vrijeme koje je već tu.
4Kako vidite razlike i sličnosti između dva mentaliteta: srpskog i hrvatskog?
Nedavni događaji oko sporta pokazuju da još uvijek ima previše primitivizma na obje strane. Inače, u ovo vrijeme kada se oba naroda jako trude da se što više razlikuju, pitanje mentaliteta je veoma kompleksno, opterećeno brojnim konotacijama. I sam pojam mentalitet je zavodljiv, jer potkrijepljuje stereotipe. Vjerujem da Hrvati vide ovu razliku u dimenzijama »kulturnih« Hrvata i »primitivnih« Srba, a da je Srbi vide u dimenziji »dobri i naivni« Srbi i »lukavi i pokvareni« Hrvati. Opasno je razmišljati u takvim primitivnim kategorijama – da su svi Hrvati ovakvi, a da su svi Srbi onakvi. Ja mogu odgovoriti na vaše pitanje samo u jednom aspektu. Način na koji pristupam fenomenu mentaliteta je da posmatram društvenu strukturu po vertikali. Ova vertikala je nužnost svakog društva i odražava potrebu za upravljanjem. To znači da bismo svako društvo mogli prikazati kao piramidu koja u psihološkom smislu demonstrira odnos prema autoritetima. Na temelju toga moguće je razlikovati društva s optimalnom visinom piramide, društva koja su spljoštene piramide i društava sa izduženim piramidama. Gledajući s tog aspekta, Srbi imaju spljošteno društvo, a Hrvati izduženo, i iz toga proizlaze brojne razlike.
    U spljoštenim društvima pojedinci su veoma jaki, ali na štetu zajednice. Jednostavno, pet veoma pametnih pojedinaca se ne mogu dogovoriti ni oko čega, te pet pametnih čini glupu grupu. S druge strane, u izduženim društvima, kakvo je na primjer njemačko, zajednica je veoma jaka, ali na štetu pojedinaca. Pet prosječnih Nijemaca će činiti jako dobar tim. Dakle, osnovna razlika kako je ja vidim je odnos prema zajednici. Hrvati će se podrediti vođi kojeg poštuju, stavljajući svoje lične interese po strani. Kod Srba se to neće desiti, jer su spljoštena društva u izvjesnom smislu društva braće i sestara u kojima se ne poštuje autoritet, tako da će na samom početku zapeti na pitanju vođe po sistemu: »A što ti, a ne ja? ». Tu nastaje izvjesna psihodinamika i sociodinamika u čijoj je osnovi zavist. Zavist je neprijateljsko osjećanje jer se u tuđem uspjehu vidi vlastiti neuspjeh. To je srpska tragedija. Paradoksalno i kada se pojavi vanjski neprijatelj, ova unutrašnja dinamika se ublaži, ali nikada ne prestaje. Zbog toga je srpsko društvo ono društvo u kojem se ne prašta uspjeh. Ne možete imati uspješno društvo bez uspješnih pojedinaca, a srpsko društvo ima mnogo ugrađenih mehanizama kojima se onemogućuje ili osporava uspjeh. Zbog toga je meni smiješno da su Srbi žigosani kao nacionalisti. Nacionalizam je u osnovi ljubav, on znači voljeti svoj narod. Toga ima nedovoljno kod Srba. S druge strane, Hrvati se vole međusobno, oni su zaista nacionalisti. Upravo zbog te poistovjećenosti s narodom i osjećanja pripadnosti, Hrvati uspjeh nekog svog istaknutog predstavnika doživljavaju i kao svoj osobni uspjeh. Naravno, i tu ima zastranjivanja tako da mi se čini da neki ljudi činjenicu da su Hrvati doživljavaju kao da su članovi nekog aristokratskog kluba.
    Dakle, hrvatsko društvo je bolje organizirano i discipliniranije je od srpskog. Da to nije stvar države već mentaliteta vidi se po tome kada se pogledaju Hrvati u dijaspori. Ako na primjer usporedite hrvatsku zajednicu u Australiji, sa srpskom ili slovenskom, vidjet ćete da su Hrvati monolitni i dobro organizirani, a da su i Srbi i Slovenci podijeljeni, posvađani i dezorganizirani. Hrvatska zajednica u Rumunjskoj je fenomen jer je to jedina autohtona zajednica čiji broj raste, a ne smanjuje se kao kod drugih narodnosti.
      Još jedna od važnih razlika u mentalitetu je svakako i pitanje socijalne distance. Srbi su veoma prisni u komunikaciji i skloni su brzo smanjivati distancu sa sugovornikom, postavljajući pitanja koja zadiru u intimnost druge osobe. Za razliku od njih, Hrvati imaju veću međusobnu distancu, ali ipak ne toliko veliku koliku imaju na primjer Slovenci ili Mađari. Tu je ranije u periodu bivše SFRJ često nastajao konflikt jer su Srbi nudili svoj bratski zagrljaj koji je kod drugih umjesto prijatnosti izazivao nelagodu i osjećanje ugroženosti. Sada smo valjda konačno shvatili da nismo braća, da svatko ima pravo na svoj identitet, da se ne trebamo voljeti već uvažavati i poštivati, te da je za to distanca neophodna.                                                       g