Arhiv tekstova

Pjesnik s poslanstvom

Slavko Mihalić rođen je 16. ožujka 1928. u Karlovcu. Započeo je svoju spisateljsku karijeru kao novinar, a radio je i kao korektor, lektor i tehnički urednik u više redakcija u Zagrebu i Beogradu. Pokrenuo je književni list »Tribina« 1952. godine i književnu reviju na stranim jezicima »The Bridge«. Slavko Mihalić bio je više puta tajnik i potpredsjednik Društva hrvatskih književnika. Povodom Mihalićeve poezije Veselko Tenžera je napisao: »Evo jednog od rijetkih suvremenih pjesnika čije pjesme možemo pokloniti onima koji ne vole poeziju«.
    Slavko Mihalić je objavio brojne knjige poezije: »Komorna muzika« 1954., »Put u nepostojanje« 1956., »Početak zaborava« 1957., »Darežljivo progonstvo« 1959., »Godišnja doba« 1961., »Ljubav za stvarnu zemlju« 1964., »Izabrane pjesme« 1966., »Jezero« 1966., »Posljednja večera« 1969., »Vrt crnih jabuka« 1972., »Krčma na uglu – krčma na vogalu« 1974., »Klopka za uspomene« 1977., »Izabrane pjesme« 1980., »Pohvala praznom džepu« 1981., »Atlantida« 1982., »Tihe lomače« 1985., »Iskorak« 1987., »Mozartova čarobna kočija« 1990., »Ispitivanje tišine« 1990., »Zajednička šuma« 1992., »Približavanje oluje« 1996., »Pandorina kutija« 1997., »Sabrane pjesme« 1998.
    Slavko Mihalić također je urednik poznatih antologija. Priredio je knjigu zapisa i crteža umobolnih »Iskrišta u tami« 1957., s J. Pupačićem i A. Šoljanom sastavio je »antologiju hrvatske poezije XX. Stoljeća« 1966., a s C. Zlobecom i A. Spasovim antologiju »Nuova Poesia Jugoslava« 1966. Potom su uslijedile antologije »Novi hrvatski pjesnici« 1968., i »L antologie poesie Croate«, koju je priredio s I. Kušanom 1972.
    Pjesme Slavka Mihalića prevedene su na više jezika. Redovni je član HAZU, aktualni je predsjednik Društva hrvatskih književnika i dobitnik više književnih nagrada. U Strugi, na 41. tradicionalnim Međunarodnim večerima poezije, pjesnik Slavko Mihalić ovjenčan je 2002. godine »Zlatnim vijencem«, najvećim priznanjem ove kulturne manifestacije.
    Mihalićev pjesnički izraz je sažet, precizan i bez dekorativnosti, dok je ritam pjesama go-vorni. Slavko Mihalić je iz knjige u knjigu postajao zbiljskim međašem koji, međutim, ne razdvaja, nego spaja generacije, vremena i epohe. Ante Stamać ocjenjuje kako je Mihalić uz Matoša, Ujevića i Tadijanovića najviši domet hrvatskoga suvremenog pjesništva. Mihalić nastavlja liniju koju su naznačili Vesna Parun i Jure Kaštelan. Dr. Draško Ređep zaključuje kako je: »Mihalić uspio da postane čitavo vrijeme, čitava antologija izražajnih, tematskih i ispovjednih trenutaka moderne hrvatske pjesme«. Dok su u prvoj fazi stvaralaštva ovog pjesnika zaokupljale tmurne misli o ugroženom pojedincu, sljedeću fazu karakterizira okrenutost prirodi. Mihalićeva poezija sadrži posebno individualno obilježje, koje predstavlja stav prema svijetu i životu. Antun Šoljan je napisao da je Mihalić »pjesnik s poslanstvom i svi su njegovi napori us-mjereni tome da iskaže svoju poruku«. Mihalić u svojim pjesmama izražava nepomirljivost prema poretku stvari i zbivanjima koja su u zavadi s čovjekom i protiv autentične ljudske egzistencije. Sedamdesetih godina prošlog vijeka Mihalić se označava politički nepodob-nim i njegovo se pjesništvo ignorira, pa ipak, u tom razdoblju piše neke od svojih najboljih zbirki poezije kao što su »Klopka za uspomene« ili »Pohvala praznom džepu«.
    Poeziju Slavka Mihalića nedvojbeno karakterizira i smisao autentičnog izraza situacije pjesnika, baš kako to precizno primjećuje Milovan Danojlić o Mihalićevoj poeziji: »prijateljstvo s najneprijateljskijim situacijama«. Mihalić piše u slobodnom stihu, a njegov govor je samorodan, pun novih ritmova. Slavko Mihalić je poetski bilježio dnevnik iz jave, uspijevajući da gorčinu poraza oplemeni životnom mudrošću.

Sniježi

Nage ljepotice navješćuju snijeg.
Vještice. Što drugo? Smiju se s vrha dojki.
No postaje sumnjivo kad nestanu
pa se ponovo jave s unutrašnje strane prozora.
U mekim čizmama i sve više gole.
Staviš ih promrzle na ploču iznad kamina,
a one ti raščupaju ono malo skrpana spokojstva.
Sniježi. Nebo se meškolji na postelji.
Već danima nije od ganuća svanulo.
Ljepotice ti šapću u uho bestidne
prijedloge.
Digni čašu svojoj samoći. Napokon si
stigao
na rub šume za kojom je provalija.
I više ničeg nema osim zaleđene izbe
i tih neupotrebljivih ženskica.
Uz odsjaj inja izrezuješ vukove iz
slikovnica.


Cijeli grad zavežeš u čvor

Trgovi se šire poput tijesta, ali ti se držiš
gostionica. U njima drugi dišu umjesto tebe,
viču, pjevaju. Premoren, jedva se izvučeš
u suton, gdje počinje čekanje.

Najbolje je tada nepoznatim stazama,
vrtovima. I kad cijeli grad zavežeš u čvor,
izbiješ na isto mjesto. Ali ti si drugi;
s obje strane spustila se tanka krila.

Jedino što su sve pjesme ružne, svaka grana
za vješanje, a žene bi odmah u postelju.
Gdje god stao na pogrešnom si mjestu.

Mnoge tada oda kreštav glas. Perje
poispada samo. Oči se otkotrljaju nasred
trga. Uši budu zvučnici nasilja.

Priredio: Z. Sarić