Arhiv tekstova

Rad, odgovornost i etika

Duboko su me se dojmile riječi Ivana Pavla II. na misi u Banja Luci 22. ovoga mjeseca, kada je među ostalim rekao: »Obraćam se zato svima vama, te vas pozivam da se ne povlačite nazad… nego da povećate pothvate kako bi Bosna i Hercegovina ponovno postala zemlja pomirbe, susreta i mira. Budućnost ovih krajeva ovisi o vama. Ne tražite drugdje udobniji život, ne bježite od svojih odgovornosti, čekajući da vam netko drugi riješi probleme, nego zlo odlučno priječite snagom dobra...«
    Već odavno me muči ta problematika pomirbe, susreta i mira i činjenica da nam nitko drugi ne može riješiti probleme nego mi sami. Kao melem mi je jasna poruka »zlo odlučno priječite snagom dobra«. Gledajući, ovu sada već jako smanjenu hrvatsku zajednicu u našem kraju, koja je umorna, a još se uvijek muči sa problemima pomirbe, suradnje i zajedničke odgovornosti. Čini mi se da je sada na prvome mjestu jedini zadatak: ne čekati pomoć od drugoga i sa druge strane da nam netko drugi rješava probleme nego zlo odlučno priječiti snagom dobra.
    Suradnja. Čudesna i najmoćnija riječ. Ovaj pojam ujedinjuje sve ljude oko jedinog zajedničkog nazivnika: opće dobro. U suradnji se ne gleda tko je kakav nego tko što može doprinijeti općem dobru, jasno ne kršeći opća moralna načela. Vjerujem da nam je svima jasno da je sada jedino opće dobro biti i biti zajedno, jer tako ćemo jedino opstati i odgovornošću opečatiti ovo naše vrijeme. Odgovornost kao znak zrelosti osobe počinje od svakog pojedinca, a to je preuzeti svjesno »svijest« o sebi, o darovima koje imamo za to da ih upotrijebimo za druge i za opće dobro. Stara je poznata poruka života: tko samo sebi živi, taj ne živi, ili još gori oblik: tko samo sebi živi – bolje da ne živi! Ako je ovo barem donekle točno, onda je vrlo značajno osvijestiti u sebi vlastite darove i nezaobilaznu odgovornost suradnje.
Međutim, postoji jedan čudesan fenomen koji može potjecati samo od Zloga, a taj je, da od drugih stalno očekujemo idealno, a od sebe u odgovornosti ne dajemo čak ni minimalno. Takova logika »daje nam za pravo« da trajno upiremo prstom, a sami ne činimo ništa osim kritizerstva i kritike. Tako se događa da se zajednički nazivnik »raskomada« i nemamo ga ni kao polazište ni kao cilj. To je tragedija jer je raslojavanje zajednice do umiranja. Idealnog društva nema. Ako čekamo da bilo tko od nas postane idealan, nerealni smo. Ako očekujemo da društvo postaje idealno, fantaziramo.
    Sada je pitanje da li je dobar način koji se događa u sadašnjem vremenu, a taj je da pronašavši kod drugoga, jer je drugačiji, nešto što se nama ne sviđa, pribjegavamo suđenju, kritiziranju i konačno odbacivanju. Tako se događa da se uzajamno i unakrsno svaki član zajednice do te mjere obezvrijedi da zapravo nitko od nas ne može učiniti ni ono malo što mu je dano, a kamoli da preda svega sebe u angažman za zajedničko dobro. Tako se događa da realno i istinito vidimo pogrešku, koja je stvarno pogreška, ali se postavlja pitanje da li je dobro prstom upirati u pogrešku, suditi nosioca i onemogućiti zajednicu da ga prihvati kao drugog i drugačijeg, ali obdarenog darovima koji bi i te kako trebali biti ugrađeni u narodno biće kao opće dobro. Dok takav mentalitet vlada da pojedinima i u zajednici »režemo« ruku, jer je tobože kriva, nogu, vadimo oči, pa skidamo glave, pitanje je gdje je naša budućnost?! Radni vijek svakoga od nas traje samo jedno i to vrlo ograničeno vrijeme. Imamo li pravo to vrijeme označiti optužbama, pa i podvalama da taj »drugi i drugačiji« ne može upotrijebiti svoj radni vijek i dati svoj doprinos zajednici? Prekratak je život i prevelika odgovornost za njega da bi se ovako poigravali svojim, a pogotovo tuđim životima.
    Isključivost i radikalizam nisu najbolji putovi – ako su uopće putovi – da se postigne suradnja. Suradnja znači su-raditi, a to je ponuditi rad, dokazati se radom, dati stvarni doprinos, pokazati plod, iznijeti na vidjelo dana uspjeh koji je postignut i bez zavisti i bez ljubomore sve te plodove VLASTITOGA DOPRINOSA ponuditi zajednici kao doprinos. To je suradnja. Dakle, suradnja nije čišćenje terena, nije upiranje prstom, nije obezvređivanje drugoga zato što drugačije misli ili se ponaša, nego sposobnost prihvatiti doprinos poštenoga rada i zalaganja čiji plodovi obogaćuju zajednicu.
    Dokle god se i naša, ova mala zajednica, ne okupi u suradničko tijelo, stalno ćemo biti u stanju raspadanja i u procesu umiranja. Jedino što nas može povezati je su-radnja. Dopustite da nastavim razmišljati u tom pravcu kao svećenik. To možemo crpiti iz stvarateljskog, Božjeg darivanja. Bog nas je, naime, stavio na ovo tlo, Bog nam je dao naše očeve koji su se borili i sačuvali ovu zemlju, Bog nas je htio, postavio nas je ovamo i želio da se borimo za identitet, za mir. Konačni kriterij što je lijevo, a što desno, što je moralno, a što nemoralno, može dati samo Bog. Jer različiti ljudi različito misle. Božje riječi, Božje zapovijedi i Božja riječ koja stoji u savjesti siguran su kriterij za ono što je ispravno, a što nepravedno. Govorimo li zato o duhovnoj obnovi naroda, moramo reći da se radi o tome da treba obnoviti duh naroda iz Božjega duha. Zato što postoji Bog, nema boljih i lošijih naroda, nema nesposobnijih i sposobnijih, nema većih i manjih, nego je svatko jednako dragocjen. Pred Bogom jedna je osoba jednako važna kao i milijardu osoba. Povjerenje da naša zajednica može postati vrlo vrijedna, da ima pravo tražiti svoje, da može davati i drugima. Temeljna duhovna obnova ona je koja izlazi iz Crkve. Sigurno, svaka religija teži za Božjim duhom i Božjim snagama. I zato je svaka prozvana i pozvana da sa svoje strane doprinese toj obnovi. Samo Bog može izliječiti slomljena srca. Komplekse manje vrijednosti, moralnu slomljenost i nepovjerljivo srce može izliječiti jedino Bog. On liječi kroz molitvu, post, slušanje njegove riječi. Crkva bi stoga trebala biti prostor kroz koji Bog ulazi u naš narod i čitav narod liječi i spašava. Na taj će način narod u korijenima, u temelju, u osnovi svoga bitka biti iscijeljen, osovljen na svoje noge, obnovljen Božjim duhom i tada će moći pravilno birati sve ono što je u Europi dobro, čestito, sve ono što je duh Europe u dobrom smislu. Duhovna obnova Crkve preduvjet je za duhovnu obnovu društva. Jer, Crkva je, kako kaže Koncil, duša društva. Samo obnovljena duša može obnavljati tijelo. Stoga je suradnja svih na svim područjima društvenog života pravi put našega opstanka. g