Arhiv tekstova
Pogranični grad Zemun
Prateći liniju nekdašnje granice-limesa Rimske imperije stižemo do današnjeg Zemuna. Ovaj nekdašnji granični grad Austro-Ugarske pod imenom Zimony, danas je samo jedna od općina grada Beograda. S ovom činjenicom rođeni Zemunci se ne mire, i ako nekog »starog« Zemunca želite da uvrijedite, kažite mu da je Beograđanin i odmah ste postigli cilj. I jedan i drugi grad imaju antičko-rimske korijene. Beograd se zvao Singidunum a Zemun Taurunom castellum. Sam naziv castellum (utvrda) upućuje na to, da je mjesto imalo utvrdu, ali u statusnom smislu (u Rimskoj Imperiji) nije bio grad, društveni centar, nego je imao ruralni karakter. Manja utvrda, čiji su temelji i danas vidljivi (vidjeti ilustraciju) podignuta je za vrijeme cara Valentilijana I. (oko 365-70. godine). Ona je klasični quadriburgium, to jest utvrda kvadratne osnove s okruglim tornjevima na svakom uglu. Postojanje ove utvrde, ne znači da je i samo mjesto postojalo u kontinuitetu dva milenija. Jedna od čestih zabluda, kada se govori o gradovima iz rimskog perioda (ali i kasnijih) je, da se radi dokazivanja »starosti« tvrdi, zapravo se zamišlja, neprekidno postojanje jednog naselja, jednog naroda na istom području. Što naprosto nije istina. Tako je i sa Zemunom, jer Mađari došavši u Panoniju na ovom mjestu nisu zatekli nekakav »slavenski grad«, nego su zatekli samo ruševine, dobro utemeljene rimske utvrde na platou koji se izdiže iznad Dunava. Od okolnih slavenskih stanovnika zatekli su i ime Zemlin kasnije Zemlen. Riječ nesumnjivo slavenskog porijekla ukazuje na postojanje nekakve zemljane utvrde-gradine. Od ovog imena mnogo kasnije nastaje ime Zimony da bi dobio današnji oblik imena Zemun. Interesantno je napomenuti da u gornjoj Mađarskoj postoji mjesto Zemplén (slovački Zemplín), i koji je bio centar nekadašnje istoimene županije, koji je ime isto dobio po zemljanoj utvrdi. Castrum Zemlin se u dokumentima prvi put spominje 1096. godine kada kralj Koloman (Kálmán) iz nje protjera krstaše (Francuze i Normane), koji su je (onako usput) zauzeli prilikom prvog Krstaškog rata. Ovo znači da su prvi Arpadovići na temeljima rimske utvrde podigli tvrđavu (kastrum) kao graničnu utvrdu prema tada moćnom Bizantu, s kojim je Ugarsko Kraljevstvo imalo i dobre i loše veze. Nesumnjivo je da su Mađari prve kontakte sa kršćanstvom imali preko Bizanta, koji je pak preko misionara, koji govore slavenski jezik, novu vjeru širio među poganskim mađarskim plemenima. Mnoštvo mađarskih riječi vezanih za kršćanstvo su slavenskog podrijetla npr. kereszt = krst, monostor = manastir, pap = pop, itd.
ugarsko - bizantijski ratovI: Uprkos kulturnim utjecajima i dinastičkim vezama Mađari su ponekad i ratovali s Bizantom. Upravo u ovim ratovima, Castrum Zemlin, na granici dvije moćne države, koju bizantinski izvori nazivaju Zeugminon/Zeugme dobija na značaju. Tijekom ovih ratova 1165. godine in castro Zemlen umire protu-kralj Ištvan IV. (IV. István), jedan od favorita za hrvatsko-ugarski prijestol velikog bizantijskog cara Manuela Komnena. Ištvan IV. je jedan od braće rođenih u braku Bele II. (II. Béla) s Jelenom, kćerkom raškog velikog župana. Rat s Bizantom 1149. je započeo njegov stariji brat kralj Geza II. (II. Géza), da bi pomagao svog pobunjenog rođaka, raškog velikog župana da se osamostali od bizantijske vlasti. Na kraju Manuel Komnen, pokorava Rašku (Rascia, otuda srednjovjekovno mađarsko ime za Srbe, Rac), zauzima dio Hrvatske, Dalmaciju i Srijem. Njegovom smrću raspada se carstvo, prestaje bizantijska vlast nad teritorijom Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, a Raška pod vođstvom Stefana Nemanje se osamostaljuje.
junak balkanskih naroda: Tri stoljeća kasnije 1456. godine 22. jula završena je bitka pod Beogradom u kojoj su kršćani odnijeli prvu veliku pobjedu nad Turcima. Tvorci ovog vojnog uspjeha su bili dva Ivana, franjevac Ivan Kapistran, vatreni govornik koji je vrbovao krstaše među tadašnjim stanovnicima Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. Drugi Ivan je bio veliki vojskovođa porijeklom iz Erdelja Hunyadi János, koji je opjevan u narodnim pesmama kao Janko Sibinjanin. Obojica su nakon bitke dobili kugu i ubrzo su umrli, Kapistran u franjevačkom samostanu u Iloku, a Hunjadi najvjerovatnije u Zemunskoj tvrđavi. Krajem XIX. stoljeća, točnije 1896. godine, na sredini male zemunske tvrđave podignuta je spomen-kula, zapravo vidikovac u okviru proslave Milenija, tisućgodišnjeg dolaska Mađara u Karpatski bazen. Ova građevina i danas postoji, zovu je »kula Janka Sibinjanina«. Dugo godina je čamila prazna, a danas se tu nalazi kafić s čije terase se pruža divan vidik na Dunav i na stari Zemun. Lik Janka Sibinjanina je opjevan ne samo u srpskim, nego i u hrvatskim, bugarskim, rumunskim i albanskim narodnim pjesmama. Pitam se zašto nije njegov kip (umjesto Černi Jovan) podignut u centru Subotice, (ako se tražio lik iz srednjeg vijeka) kao simbol zajedništva svih nacija koje nastanjuju ovaj grad, uzimajući u obzir i to, da je on bio i prvi feudalni vlasnik Subotice.
U sljedećem broju:
nestali gradovi Bačke
