Arhiv tekstova

Tro­ja – priča o ra­tu i pre­lju­bu

Antičke se teme nisu izlizale. Još se nismo oporavili od izvrsnoga »Gladijatora« niti su se filmske dvorane ohladile od usijane »Pasije«, koju su mnogi (ipak se čini prerano) proglasili uspješnicom godine pa i desetljeća, a europske je, svjetske i naše kinematografe gledateljima napunio mega produkt – »Troja«. Za razliku od »Gladijatora«, kojem su mnogi pronašli omaške, ostvarenje Mela Gibsona nisu odveć kritizirali – zato su se filmski kritičari okomili na nelogičnosti kojima obiluje film »Troja« Wolfganga Petersena.
    Međutim, ovim filmom svi mogu biti zadovoljni, osim grčkih bogova, čiju ulogu u sukobu Ahejaca i Trojanaca autorski dvojac ignorira, i Homera čiji je predložak tek blaga osnovica za holivudsku ljubavnu dramu.
TKO JE SVE ZADOVOLJAN: Glumci i producenti te distributeri zadovoljni su jer su opako dobro zaradili (ili će zaraditi), ljubitelji filmske glazbe iznova su došli na svoje (nema tu nijedne nove note, dakako, no dinamika filma i dinamika glazbe naprosto su savršeni), fanovi filmskoga trika i masovnih scena film »Troju« pamtit će doživotno, a najbolje su prošli pritajeni kibici oba spola jer u 163 minute filma nema pošteno obučenoga glumca ni statista.
    Brad Pitt (Ahilej) šeće se u kožnoj suknjici, Ericu Banu (Hektor), podrijetlom Hrvatu, vide se svi utegnuti mišići, a slatkasti i svilenasti Orlando Bloom (Paris) [prisjetimo se, vilenjak Legolas iz trilogija Gospodar prstenova] ne ispušta iz zagrljaja Dianu Kruger (Helenu), prelijepu ex-balerinu. Dame istančanijega ukusa zadivit će dobrodržeći sredovječni Škot Brian Cox (Agamemnon) te Irci Brendan Gleeson (Menelaj) i Peter O`Toole (Prijam).
HOMEROV PREDLOŽAK I FILMSKA PRIČA: Usporedimo predložak i filmsku priču. Homer, naime, prenosi da je božica srdžbe Erida razljućena što nije pozvana na svadbu Pelaja i Tetide, Ahilejevih roditelja, bacila »jabuku razdora« među uzvanike i pripite božice stale su se nadmetati koja je najljepša. Prosudbenu komisiju nisu mogli sastaviti te su ponudili tu delikatnu dužnost Parisu. Trojanski je princ prihvatio ponudu (čitaj mito) božice Afrodite – najljepšu ženu na svijetu. Začkoljica je bila u tome što je Helena, najljepša, bila Menelajeva zakonita. Čim se dočepao prilike, tu počinje filmska priča, Paris je oteo Helenu. Natezanja i politička prepucavanja ne bi li Paris vratio Helenu, kojoj otmica nije bila mučna, nisu bila plodonosna i rogonja je uvrijeđen potražio pomoć brata Agamemnona. Pod njegovim se vodstvom okupila silna vojska i opkolila Troju  (scene s ahejskim brodovljem te pješadijom ispod zidina dotjerane su do savršenstva). Deset se godina ratovalo dok se u rat nije uključio Ahilej – tu scenarist ponovno odstupa od Homerovoga predloška i zbrkano pojašnjavaju Ahilejeve homoseksualne sklonosti i nesebičnu ljubav prema Patroklu kao i srdžbu zbog uzete mu ropkinje.
    Treba pohvaliti desetke tisuća statista, ali i povjesničare koji su rekonstruirali svakodnevicu Ahejaca i Trojanaca u 12. stoljeću prije Krista. Posuđe, pokućstvo, odjeća, nakit i obuća brižno su napravljeni, kao i zgrade i prozori na njima te ratna tehnologija. Ukratko, mnoštvo superlativa u tek gledljivom filmu u kojeg je uloženo mnogo novaca. I dat ću si za pravo na koncu reći da je meni, a i mnogima iz moje generacije puno draža verzija Trojanskoga rata koju je bez kraja i konca pričala Njegova visost Broj Jedan (vidi strip »Alan Ford«). Jeftinija je, autentičnija i sarkastičnija.