Arhiv tekstova
Tolerancija i suživot još u povoju
U društvu, koje je deceniju i pol pritisnuto teškim problemima, nekada je teško sagledati što je sve ono što je potrebno normalizirati. Priželjkujući zdrave odnose među građanima, potrebno je smjelo se suočiti sa svime što je deformirano, a na što se dio populacije privikava kao na neumitnost.
Treba zasukati rukave i čistiti, zaključak je razgovora sa tri neumorne dame koje ne prestaju skretati pozornost »povratka na pravi put«.
NEZAPOSLENOST: Identificirajući probleme u lokalnoj zajednici, Erika Papp iz udruge Femina Creativa kaže da su oni najviše orijentirani na bavljenje ekonomskim statusom žena u lokalnoj zajednici i nasiljem u obitelji.
»Također smo uključeni u političku edukaciju žena«, kaže Erika Papp. »Naglašavam da je razlika u feminizmu i bavljenju rodnim problemima to što ovo posljednje znači borbu za ravnopravan odnos spolova u društvu. Subotica je multikulturalna sredina, a oslikava i državni postotak spolova po kojem su 51 posto žene. No, trenutačno je oko 35 posto Subotičana nezaposleno, dakle oko 18.000 osoba. Od toga je oko 10.000 žena, i to je više nego alarmantno. Ali eksplozija ovog problema nas tek očekuje, jer po našim zakonima žene starije od 45 godina ne idu na prekvalifikaciju, dok je kod muškaraca to dob od 50 godina. To je vrlo očita diskriminacija i kršenje osnovnih ljudskih prava. Prema našim pretpostavkama većina ovih nezaposlenih žena je oko 45 godina ili starija. Što one mogu uraditi? Ostaje im rad na crno ili neformalan rad, jer prigodom samozapošljavanja postoji mnogo problema, to vam mogu reći iz svog iskustva, jer će i mene, koja radim za svoju malu tvrtku, porezi uništiti prije ili kasnije«.
NASILJE: Erika Papp dodaje da je nasilje u obitelji blisko povezano s ovim ekonomskim činiteljima, ali da cjelovito ovu temu ne poznajemo dovoljno.
»Nemamo dovoljno podataka o tome koliko je žena ili djece žrtava nasilja u svojim domovima, niti o onima koje upadaju u prostituciju ili kojima trguju. Nije zadaća policije da se upušta u ove probleme, mada je novi Krivični zakon proširen time što je i nasilje u obitelji kriminalizirano, problem je jer nitko ne zna kako da postupi i što da radi u tim slučajevima. Kao da je u ovom trenutku najlakše o tome ne govoriti«, smatra Erika Papp, ali dodaje da njena grupa lobira i želi da ovi problemi postanu javni, jer je po njihovim pretpostavkama oko polovice žena bila žrtva neke vrste nasilja.
»Smatra se da civilno društvo kod nas još nije toliko snažno da bi pokrenulo ova pitanja, a što se tiče suradnje s institucijama sistema, suradnja s policijom je mnogo bolja od ostalih, primjerice sudstva«, ističe Pappova.
»Potrebna je zajednička akcija koordinirana od strane lokalne samouprave, jer su sigurne kuće i SOS telefoni skupi, a ne mogu se otvoriti na pol godine ili dvije godine. To je dugoročni posao koji se planira za narednih 20 godina i kojem je potrebna politička volja i financijska podrška. Ekonomski status se također mora početi rješavati uz facilitaciju lokalne samouprave kako bi stimulirali ono što država propušta« pojašnjava naša sugovornica.
MLADI: Profesorica Ekonomskog fakulteta Irén Gábrity Molnár, direktorica Instituta za hungarološka istraživanja, više je fokusirana na socijalne probleme koji proizlaze iz različitih identiteta. Stoga podsjeća na bratstvo-jedinstvo koje je »otišlo k vragu« kad je devedesetih došao rat.
»Shvatila sam da od te tolerancije nema ništa i uopće nije čudno da o tome nemamo istraživanja državnih institucija ili organa. S obzirom da mene ipak zanimaju pitanja sistema vrijednosti, tolerancije, ponašanja ljudi, radila sam na tome« kaže Irén Gábrity Molnár, čija istraživanja pokazuju da mladi svjesno pokazuju da žele biti drugačiji od roditelja, ali niti oni ne mogu prikriti što se dešavalo u posljednjih deset godina. »Dopustili smo da se desi nešto što nam mladi ne mogu oprostiti. Manje od polovice mladih samo djelomično prihvaća vrijednosti svojih roditelja. Ono što zabrinjava je to što se mladi ne mogu osamostaliti, ne mogu doći do posla, ne mogu formirati svoje obitelji. U suvremenim zemljama mladi od dvadeset godina počinju samostalno živjeti, raditi i osamostavljivati se«.
TOLERANCIJA: Ovo istraživanje je pokazalo i da su roditelji učenika osmih razreda diljem Vojvodine gdje žive Mađari mišljenja da su međunacionalni odnosi osrednji ili zadovoljavajući. Lošije mišljenje o međunacionalnim odnosima imaju u manjim gradovima i selima (Kneževac, Doroslovo), a još je nepovoljnija tendencija u Subotici i Bačkoj Topoli što je za sociologe vrlo upozoravajuće. Konkretno, 18 posto ispitanika nije zadovoljno, a 28 posto je samo djelomično zadovoljno međunacionalnim odnosima. Istraživanje ukazuje na zatvaranje mladih Mađara u sredinama poput Novog Sada, Temerina i Kneževca. »Izgleda da oni u tim manjim zajednicama nisu bili spremni na dolazak većeg broja izbjeglica i promjenu etničke slike, te je reagiranje bilo u smjeru zatvaranja i druženja u okviru svog jezičnog područja« tumači Irén Gábrity Molnár i dodaje da se pitanja tolerancije i komunikacije rješava snažnijim otvaranjem i suradnjom.
»Ta odgovornost je problem, tj. nedostatak povjerenja. To je zatrovalo naše društvo. Mislim da su mladi jako uskraćeni i time što ne mogu putovati. Sve što je drugačije primaju s nepovjerenjem, odbojnošću, nesigurnošću, neprihvaćanjem, malodušnošću…«.
PODJELE: Mária Guzsvány, voditeljica Otvorenog kluba, vrlo angažirana na procesima zbližavanja ističe da se djeci stalno govori i da ih stalno dijele na mađarsku, srpsku itd, i da im se stalno ponavlja »jedni tu, drugi tamo«, »prvo Srbi, poslije Mađari« – umjesto da im se kaže Jancsi, Pista, Stevo, Dušane…
»Još samo fali da im se kaže Mađari obucite žute majice, a Srbi plave i tada totalno jedni o drugima ništa ne znamo. Kad su nam došli mladi iz Kragujevca, bili su iznenađeni da ovdje živi toliko Mađara. Oni pojma nisu imali, ranije nisu putovali na sjever, i kako sada njima pričati o Mađarima ili Hrvatima u Vojvodini, kad oni znaju jedino što su pročitali u novinama ili vidjeli na srbijanskoj televiziji i ništa drugo. Ranije generacije su ipak imale prigodu otići do mora, a ovako imamo djecu koja nikad nisu vidjeli živog Albanca, kamoli Crnca. Što se tiče Roma, nitko ne zna koliko ih ima oko nas. Službeno ih je u Subotici oko 1.500, a po našim procjenama ih je oko 6.000. I tu je posebna situacija. Muslimansku kulturu Subotičani nisu imali prigodu sresti. I što se desilo, ljudi reagiraju na radio-emisiji da »Cigani oko Buvljaka pale noću vatru, sviraju i urliču po dvorištu«. Dobivaju odgovor od nadležnih da treba imati toleranciju prema tim ljudima. Međutim, nitko nije objavio da su ti ljudi tog dana slavili Đurđevdan. Mi smo pitali romsku djecu kako oni to slave, i rekli su da su u mjestima odakle su došli zorom odlazili do rijeke, palili vatru, svirali, jeli itd. Stoga su ovdje stavili lavor u dvorište, kupali se, zapalili vatru, svirali, pjevali i obilježili svoj praznik na svoj način. Ali, Subotičani su reagirali sa »što to oni rade«, zaboravljajući na pucanje na Badnji dan. O tome nikom ništa. A nije istina da katolici ne pucaju, i da samo pravoslavci pucaju. Ali, to je u redu kada mi to radimo, a nije u redu kada Romi pale vatru – i tada se reagira umjesto da se objasni« ukazuje Mária Guzsvány.
ŠKOLE: »Kako ćemo vježbati toleranciju ako im stalno tako govorimo. U Subotici u prvim razredima ima oko 150 Roma u posebnim odjeljenjima. Ta djeca imaju po 8-9 godina, ona ne znaju dovoljno srpski, i bilo je pitanje što raditi s njima. Pa, rekli smo im da je bolje da su romska djeca u posebnim odjeljenjima kao što su to mađarska i hrvatska, ali da su u školi, nego da uopće nisu u školi.
A, druga stvar, u školama kada recimo idu na ekskurziju, djeca ne žele sjesti jedni pokraj drugih. Pa smo organizirali neke igre u kojima su bili parovi djece, jedno iz romskog i jedno iz neromskog odjeljenja. Natjecali su se skupa, dijelili smo im bombone, balone itd., tako da tada oni nisu bili više samo Romi, Srbi, Hrvati ili Mađari. U igri su oni više od toga i to je to otvaranje koje ih zbližava kao ljude koji se mogu razumjeti« dodaje Mária Guzsvány. g
