Arhiv tekstova
Tko će koga kontrolirati
Izbor nacionalnog Savjeta za radiodifuziju polako postaje »opće mjesto« novije historije srbijanskoga društva. Najprije netransparentno odlučivanje o članovima toga Savjeta, a potom optužbe, ostavke, apeli Vladi i Parlamentu, te njihovo oglušavanje o kritike javnosti i kontraoptužbe obilježili su ovaj demokratski proces uljuđivanja ovdašnjeg etera, iza čega očito stoji nastojanje da se dobije Savjet po nečijoj (?) mjeri i volji. Ta nama na žalost primjerena, a u biti besprizorna tuča oko kontrole nacionalnog dobra u vidu frekvencija govori da je nedvojbeno riječ o nečem jako važnom, ali i da nova (dokle li će nositi ovaj epitet?) vlast nije promijenila, niti to želi, tehnologiju vladanja ustanovljenu još u bivšim nedemokratskim vremenima.
Radio i TV frekvencije jesu nacionalno dobro poput rijeka, šuma ili jezera. Ono je u eri informatike i komunikacija značajno već samo po sebi, ali je njegova neprocjenjiva vrijednost uvjetovana prirodom medija. Svaka vlast, naime, dobro zna da onaj tko posjeduje medije i tko ih drži pod svojom kontrolom ima šansu da neometano, a često i dugo vlada. To smo već iskusili u vrijeme kada su nam s malih ekrana poručivali da ne vjerujemo svojim očima i ušima.
VLAST CONTRA JAVNOSTI: Mediji, bar oni neovisni, tu su lekciju dobro naučili. No, iako je borba između njih i vlasti uvijek neravnopravna – jer gdje je vlast tu je i moć, pa i sila – krajnji ishod, pokazuju povijesni primjeri, uvijek je na štetu vlasti. Ili kako to kaže dr. Srećko Mihajlović, direktor Instituta za istraživanje alternativa, bitka protiv javnosti je unaprijed izgubljena bitka, osim za onu vlast kojoj je bitno da vlada, pa makar još samo jedan dan.
Nesporazum oko Savjeta je počeo kada su republički poslanici podržali kandidaturu trojice članova Savjeta za koje je iznijeta primjedba da je u tom postupku prekršena zakonska procedura, odnosno da kod jednog od njih postoje sumnje u njegove kvalifikacije i traženu dokumentaciju. Odgovor predstavnika parlamenta bio je da je od svega najvažnija hitnost rješavanja toga pitanja, te da bi Savjet morao odmah početi s radom, jer se predugo čekalo. Za one koji poznaju »stanje stvari« ta naprasna agilnost vlasti djeluje prilično neuvjerljivo (zbog čega se predugo čekalo), pogotovo što je riječ o izuzetno važnom poslu podjele frekvencija da bi se moglo preći preko bilo kakvih manjkavosti. Od Savjeta, koji u biti predstavlja svojevrsni »medijski senat« (S. Mihajlović) najprije se očekuje ne samo profesionalnost, mudrost i znanje, već i vrhunsko poštenje. Mediji u normalnim društvima – pa uostalom i u »nenormalnim« – predstavljaju savjest društva, oni u velikoj mjeri kreiraju javni moral i zajedničke vrijednosti, i na koncu kontroliraju rad onih koje su građani izabrali da obavljaju »posao vladanja«, te je iznimno važno kome će se povjeriti uređivanje toga sektora.
»Mislim da je vlast pokazala sve namjere da utječe na taj Savjet, zbog nekakve dobiti je odlučila propustiti historijsku priliku da uradi nešto odgovorno i dobro i time olakša rad medijima«, ocijenila je povodom toga dr. Snježana Milivojević, jedan od članova Savjeta, koja je prva podnijela ostavku nakon propusta tijekom izbora. »Stanje na relaciji vlast-mediji je dramatično, vlast očiglednije nego ikada histerično reagira na medije. Ne može se razumjeti da to radi demokratska vlast koja je naslijedila autokratski režim«. Dr. Milivojević je svoju ostavku obrazložila nepoštivanjem procedure propisane Zakonom o radiodifuziji prilikom izbora dva člana Savjeta – Nenada Cekića i Vladimira Cvetkovića, te sumnjom u točnost podataka prilikom izbora Gorana Radenovića. »Smatram da ta tri osporavana izbora narušavaju ugled čitavog Savjeta, što će nepotrebno opteretiti njegov rad«, navela je ona u ostavci.
Nakon profesorice Milivojević ostavku je podnio i ugledni pravnik, profesor dr. Vladimir Vodinelić, a najavio ju je i dr. Miroljub Radojković, također jedan od eminentnih medijskih stručnjaka. Dr. Vodinelić je napomenuo da podnosi ostavku jer ne može da sjediti u tijelu koje ima nezakonitog člana, te da je legitimitet toga tijela pod znakom pitanja ukoliko u njemu članovi koje je predložila vlast imaju dominantnu ulogu nad onima koje su predložili sami mediji i nevladin sektor. Nakon svega, skupština je najavila preispitivanje odluke o izborima, ali teško je reći hoće li priznati da je pogriješila i odustati od ideje da kroz svoje ljude u Savjetu odlučuje kome će se davati frekvencije.
»NA REPU« TRANZICIJE: Formiranjem Savjeta za radiodifuziju otpočeo je u stvari historijski transfer ovlaštenja na medijskom polju koje je desetljećima kontrolirala vlast. U građanskim društvima oblast radiodifuzije regulira stručno tijelo, koje je depolitizirano i bez ideološkog predznaka, a ingerencije dobiva upravo po svojoj osposobljenosti i stručnosti. Odugovlačenje s donošenjem Zakona o radiodifuziji i Zakona o javnom informiranju, te na koncu problematičan izbor članova Savjeta bacaju sjenku na vladine iskrene namjere da se odrekne te poluge moći, koju je njen prethodnik tako rado koristio.
Mnoge zemlje postsocijalizma već su napravile nekoliko koraka u tom pravcu, te se medijski zakoni kod njih prepravljaju i donose novi, kako bi se došlo do boljih rješenja. Čak se i u razvijenim zemljama medijska regulativa neprestano mijenja, ali je njihova pažnja usmjerena na tehnološke i komercijalne aspekte, što je za nas tek daleki cilj. Naši problemi s medijima još su u sferi politike, odnosno nastojanja da se anulira politički utjecaj na rad novinara. A da je on i te kako aktualan i još uvijek problematičan govore i stalni sukobi na relaciji novinari-političari. Gotovo komično djeluje zahtjev policije upućen parlamentu da ih se zaštiti od novinara, dok sukob šefa vladinog Biroa za informiranje Bebe Popovića traje već dulje od godinu dana, a završit će se po svoj prilici na sudu. G. Popović je, naime, osobno tužio nekoliko poslenika javne riječi zbog klevete. Slične, i mnogo gore neprijatnosti doživjeli su ovdašnji novinari posljednjih godina suviše mnogo da bi se mogli uljuljkivati mišlju o lakoj tranziciji medija od ovisnih ka profesionalnim i neovisnim. Ipak, ne smije se zaboraviti da su oni bili ti koji su prvi javili građanima da je veliki i neprikosnoveni vožd, gospodar života i smrti na ovim prostorima, otpravljen u Haag. g
