Arhiv tekstova

Ugasla nada obitelji Đurkov

Mještane Sonte, sela tik uz Dunav na samoj granici s Hrvatskom, i danas muči pitanje na koje 12 godina uzalud traže odgovor: kuda je početkom rata 1991. godine odveden Stevan Đurkov, mladi čovjek, otac dvoje djece, uspješan, vlasnik kavane »Bife Ronta«, omiljen i među starijima i među mladima, sretno oženjen, uvijek spreman pomoći svakom.
    Đurkov Stevan je rođen je 1956. godine u Sonti, a imao je širok krug prijatelja, s kojima je volio poslušati dobre tamburaše. Omiljeni stih bećarca bio mu je »Alaj smo se sastali bećari, Šokci, Srbi, Švabe i Mađari«. Volio je ljude, družio se s mnogima, ne gledajući na nacionalnost i vjeroispovijest. Tko ne bi poželio biti na njegovu mjestu?

PARALIZIRANI OD ŠOKA I STRAHA: Njegova životna priča prekinuta je prerano, na najgrublji mogući način, već u prvoj ratnoj godini. Dvadeset sedmi rujan 1991. godine ostat će zabilježen kao najcrnji dan u srcima njegove obitelji. Supruga Snežana, jedanaestogodišnja kćerka Marijana i mezimac Dejan od nepune dvije godine tada su posljednji put vidjeli supruga i oca. Otišao je u svoju kavanu popiti kavu i pročitati dnevni tisak, ne znajući da je posljednji put u životu pomilovao svoju djecu.
    Po pričanju nazočnih, koji ne žele da im se navode imena, Stevan je sjedio za jednim od stolova u dnu kavane. Za šankom je radio njegov stariji, sada pokojni, brat Slavko, kada je u kavanu ušlo nekoliko naoružanih uniformiranih ljudi, bez vidljivih oznaka činova i pripadnosti, te nekoliko civilnih lica, također naoružanih. Najprije su zapitali tko je »Conca«, a pošto takav ne postoji, upitali su tko je vlasnik kavane. Stevan se javio, ne pomišljajući na najgore. Uniformirani su ga ljudi na grub način zaskočili i bukvalno ubacili u kombi, parkiran ispred kavane. Nazočni su ostali paralizirani od šoka i straha.
    Do tog nesretnog događaja samo smo slušali o sličnim situacijama. Ovo je, međutim, bila stvarnost koja se odvijala tu, u Sonti, pred našim očima. A pri tom čovjek je nemoćan poput malog djeteta – ne možeš pomoći prijatelju, možeš se samo javiti i biti sljedeći.
    Vozila su velikom brzinom napustila Sontu, odvozeći Stevana preko Dunava, prema njegovoj sudbini. Na bogojevačkom mostu gubi mu se svaki trag. Brat Slavko je odmah pozvao policiju iz Apatina, no njihova nadležnost seže samo do spomenutog mosta. No, ako je tako, ostaje i danas pitanje kako je moguće da državljanin Jugoslavije bude odveden van granica, a bez bilo kakvih isprava. To je pitanje svih ovih godina postavljala i Stevanova obitelj, no uvijek su stizali neodređeni odgovori, ili se nailazilo na zid šutnje.

PROVOKACIJA I PREVARA: Poslije prvobitnog šoka supruga Snežana i otac Mato započeli su svoju golgotu u potrazi za nestalim. Supruga Snežana priča o tome: »Bez isprava nisam se mogla nigdje maknuti. Počeli smo od apatinskog Crvenog križa. Za prelazak Dunava dobila sam potvrdu za posjet rezervistima. Prva postaja bio nam je Štab krajiške milicije u Dalju. Primio nas je čovjek koji se predstavio kao Milorad Stričević, komandant Štaba. Kad sam mu sve objasnila, rekao mi je da je Stevan kod njih u zatvoru, da je kriv za neko oružje, ali da se ne može vidjeti, već da možemo idućeg dana donijeti nešto od odjeće i dnevnih potrepština. No, novu potvrdu od Crvenog križa nisam mogla dobiti za idući dan, već nekoliko dana kasnije, kad sam ponovo otišla u Dalj s odjećom i cigaretama. Ovog puta nisam vidjela ni Stričevića, ni muža. Jednostavno, nitko nije htio sa mnom razgovarati, samo su mi kazali da ne znaju ni za kakvog Stričevića. Pokušali smo i kod Arkana u Erdutu. Otišli smo Stevanov otac i ja, primio nas je Arkan osobno. Hladno, proračunato, odgovorio nam je da je začuđen što smo došli kod njega, jer on uopće ne drži zatvorenike. Njegovi gardisti su nas otpratili do mosta i tako je ugašena još jedna nada. Tražili smo ga i po logorima za koje smo čuli, a koji nisu službeno postojali, no ni tu nije bilo uspjeha. Bili smo u Stajićevu, Begejcima i ne znam više gdje, no nije ga bilo ni na jednom spisku. Primio nas je i gospodin Tatalović, tadašnji predsjednik općine Apatin. Lijepo nas je saslušao. Obećao je da će se javiti, ali sve je ostalo samo na riječima. Bili smo i u Somboru, kod nekog Stevana Momčilova, mislim da je on bio neko značajno ime u policiji, također bez rezultata. Jedino nisam uspjela doći do Slobodana Miloševića. Zgoda, koja mi je podgrijala nadu da će mi se Stevan vratiti bila je pojava jednog neznanca u kavani, koji je donio pismo od navodnog potpukovnika Trnića, u kojem se traži dvije tisuće maraka da bi nam se Stevan vratio živ i zdrav. Za ono vrijeme to su bili ogromni novci. Dogovoreno je da ćemo tu svotu isplatiti kad vidimo Stevana. No, niti smo više vidjeli donositelja pisma, niti smo čuli za spomenutog Trnića. Vjerojatno je u pitanju bila provokacija i pokušaj prevare. Ishod svega je da je od nadležnih organa Stevan proglašen i službeno nestalim. Svjesna sam stvarnosti, znam da Stevana više nema, ali ipak, nada umire zadnja. Bilo bi mi bar malo lakše da znam za njegov grob, da mu bar mogu zapaliti svijeću i izmoliti Očenaš. Najviše mi je žao djece, koju je toliko volio i koja su njega obožavala. Kad je odveden, Marijana je imala 11 godina, a Dejan nepune dvije. Danas su već odrasli. Marijana je pred udajom, dvadeset tri su joj, a Dejan će na jesen u osmi razred. Samo ja znam kako mi je bilo ovih dvanaest godina. Djeci sam bila i otac i majka, zahvalna sam i svekru i svekrvi na svoj pomoći, ali meni je bilo najteže. Zbog djece samo morala prikrivati i tugu i strah, i ne znam već kakvu groznu mješavinu osjećanja. Sva traganja za Stevanom iscrpljivala su me i fizički i psihički i materijalno, tako da se danas osjećam puno iscrpljenije i starije nego što bi kazale moje godine«.

ZID ŠUTNJE: Stevanov otac Mato i majka Ana danas su starci narušenog zdravlja i puni životne gorčine. Nakon svega što se desilo Stevanu ove godine ih je dotukao novi gubitak, iznenadna smrt starijeg sina Slavka. Otac Mato sa suzama u očima kaže: »Dijete, ne možeš i ne dao ti bog da možeš razumjeti kako je meni i mojoj baki. Ostarjeli smo i umjesto da se radujemo uspjesima svoje djece i unučadi, mi smo, evo, dočekali da ostanemo u životu kao dva stara, osušena panja. Nema teže kazne za roditelja, nego da sahrani dijete. Mi smo nedavno sahranili Slavka, a još nam je teže što Stevana nismo ni sahranili, niti znamo gdje mu je grob. U nama je ostalo samo puno gorčine i ogromna praznina u dušama. Jako nam je teško gledati kako nam rođena unučad odrastaju bez oca. Pokušavali smo sve, nismo žalili ni truda ni sredstava da dođemo do bilo kakvog traga, no Stevan je, jednostavno, nestao bez traga. Svuda smo nailazili na zid šutnje i tako je do danas. Isprva nas je ubijala neizvjesnost, a sada očaj. Stevan je proglašen nestalim, a najgore je to što mu se ni za grob ne zna. Možda bi nam bilo makar malo lakše da mu možemo bar svijeću na grobu zapaliti«.
Ivan Andrašić