Arhiv tekstova
Osvojili smo Hrvatsku!
Tko to kaže, tko to laže da – uprkos razdvajanju – Ljubljana, Zagreb i Beograd mogu jedni bez drugih? Europsko prvenstvo u vaterpolu u Kranju i silina ispoljenog divljanja nakon što je selekcija Srbije i Crne Gore osvojila prvo mjesto u direktnom sučeljavanju s Hrvatskom, a i potonja dešavanja u Beogradu i Novom Sadu, uvjerili su nas da nema te prepreke, ni vremena ni povoda koji nam neće poslužiti da jedni drugima zagorčamo život.
Slovenci su, sada već kao članovi europske obitelji, ugostili stvarne i potencijalne kandidate za EU, bivšu »braću« iz bivše im zajedničke jugo-dežele, ponudivši im da se makar na čas prisjete »lijepih dana druženja. » Sportaši su to gostoprimstvo valjano i korektno iskoristili, ali je navijačima iz Hrvatske ponestalo strpljenja, a slovenačkoj policiji dovoljno ljudi i suptilnosti u procjeni rizika, pa se sportski duel iz bazena pretvorio u nemilosrdan obračun na tribinama. Sada Zagreb optužuje domaćina (a i Beograd nešto slično misli) da je sve to loše organizirao, a Ljubljana, opet, Zagreb da je jedva dočekao obnoviti stari rivalitet i animozitet dvije sada samostalne i suverene eurobalkanske države.
Ako se sve završi na tome, bit će, naravno, dobro. I za jedne i za druge. Ivica Račan jeste osudio nasilje hrvatskih navijača, ali nije propustio, onako usput, primijetiti kako se stječe dojam, da su domaćini čak i svjesno (da li i namjerno?) potcijenili opasnost da bi se jedan sportski duel pod određenim okolnostima mogao pretvoriti u još jedan »balkanski rat«.
A Beograd? On je, dabome, koliko nastavak te, toliko i priča za sebe. Još se nije stišao revolt zbog »antipatriotske bruke« SCG-nogometaša u Azerbejdžanu, koja je dodatno uvećala količinu ovdašnjih tranzicijskih strasti i trauma, čak lansirala tezu »kakva država takav i nogomet«, stigao je spas iz Kranja. Ako ni zbog čega drugog, bar da pokaže kako smo, usprkos svemu, nevoljama, porazima koji su nas godinama unazad pratili, i dalje ono što smo oduvijek bili – nesavladivi, najjači, najljepši, lideri, balkanski, europski – što da ne – i svjetski sportsko-nacionalni Pijemont. Toliko smo superiorni da čitav taj globalistički svijet vrtimo oko malog prsta.
I tako je na trenutak (zbog nogometa) poljuljani nacionalni (srpski ili crnogorski, pitanje je sad) ponos podvigom vaterpolista protiv Hrvatske obnovljen, da bi samo koji trenutak nakon onih scena s tribina u Kranju, u Beogradu i Novom Sadu (nema izvješća iz ostalih dijelova SCG – domovine) eksplodirao u obliku već viđenog i doživljavanog turbo-nacionalističkog divljanja. »Sredili smo Hrvate… ma kakvi Hrvati, ustaše, brale. Vrijedi to pošteno zaliti. Ovako ih nismo potukli ni one slavne 91.« Pucalo se iz sveg raspoloživog oružja. Osokoljeni troprstaši, »grobari«, »delije«, »Miletići«, ljudi s »obrazom« i bez obraza, zaštitnici »lika i djela nacionalnih heroja« Karadžića, Mladića, Šljivančanina, krenuli su dovršiti ono što su njihovi prethodnici započeli, a nije im se dalo okončati – u definitivan osvajački pohod. U Beogradu, u najstrožem centru grada, blizu lokacije na kojoj su njihovi mafijaško-patriotski suborci likvidirali Zorana Đinđića, u nesputanoj ofanzivi, ostvarili su san: uletjeli su u hrvatsko Veleposlanstvo, popeli se na terasu, pocijepali hrvatsku zastavu, bacili hrvatski grb i trijumfalno razvili srpsku trobojku. Što, dakle, nije uspjelo Miloševiću, Kadijeviću, Šešelju, Stanišiću, Arkanu, Legiji, Šljivančaninu, pošlo je za rukom njihovim pijanim i razularenim sljedbenicima – osvojili su hrvatsku državnu teritoriju (Veleposlanstvo), a da pritom, osim kamenica, nisu ispalili nijedan metak. Još ih je policija tako milosrdno i benevolentno pustila orgijati da čovjek naprosto pomisli: je li se nešto u ovoj zemlji u međuvremenu promijenilo i zna li uopće ministar unutrašnjih djela Mihajlović što mu to i kako radi njegova toliko hvaljena policija. Da im je neko doturio cvijeće, sve je moglo ličiti na scenu iz 91. godine kada su Beograđani ushićeno ispraćali kolonu tenkova na putu za – Vukovar.
Sada Svilanović ne zna što mu je prije činiti. Koga prije da osudi: »neoprezne« Slovence, neobuzdane hrvatske navijače ili raspojasane domaće turbo-folk patriote. Umjesto da se bavi europskim samitom u Solunu, integracijama, prijemom u EU i Partnerstvo za mir, mora objašnjavati kako je moguće da se beogradskim demokratama i reformistima desi takav diplomatski, medjunarodni skandal. Samo što je uspostavio nekakve mostove s hrvatskim kolegom Piculom (vize i tome slično), nacionalisti i s jedne i s druge strane, sve im to preko noći ruše.
Sada Europi treba potanko rastumačiti pojavu prave pravcate turneje srpskih patriotsko-nacionalnih snaga, od onog u beogradskom naselju Cerak (hapšenje vukovarskog »viteza« Šljivančanina), preko mitinga podrške »najvećoj Srpkinji«, Arkanovoj udovici, utamničenoj Ceci Ražnatović, kamenovanja i okupacije hrvatskog Veleposlanstva, do vandalskog nasilja u najstrožem centru Novog Sada. Je li sve to bilo samo trenutak slabosti preumorne Mihajlovićeve policije poslije brilj-antne akcije Sablja, ili će biti da je njena završna bilanca bila takva da se od nje nisu baš pretjerano uplašili ni – ulični džeparoši, a kamoli prekaljeni borci za nacionalnu stvar?
I što sad? Da se nešto učini ili da čekamo još jedan trijumf vaterpolista, na svjetskom prvenstvu i da strepimo od još goreg? I tragičnijeg?
