Arhiv tekstova

Osvaja mirisom

Potreba za prijatnim mirisom, po nekim povjesničarima, datira još iz vremena ovladavanja umijećem paljenja vatre, dakle nekih pola milijuna godina unazad. Naš daleki predak, koji se već kreće uspravno, primijetio je da neke vrste drveta daju prijatne mirise. Taj miomirisni dim je namijenio bogovima.
    Prije više od pet tisuća godina stari Egipćani palili su tamjan u čast boga sunca Ra. Za izlazak sunca eterična ulja, smolu, zatim tamjan i sok stabala balzamovaca kada je sunce došlo u zenit, a pred zalaskom izabrane prefinjene smjese mirisa. Svaku pojedinu mumiju balzamirali su drugačije, kako bi u svijetu mrtvih prepoznali svoje izgubljene dijelove tijela. Oni koji su prvi ušli u Tutankamonovu grobnicu, zabilježili su da je pronađena i zdjela s nekom pomadom, koja je još mirisala.
    Egipaćanke su željele oko sebe širiti božanske mirise, pa je tako nastala prava pomama za mirisnim mastima. Na cijeni je posebno bio tamjan, a ostali sastojke krema za žene iz viših staleža činile su masti u čijoj je osnovi bilo bademovo ulje, med, vino, čemu su dodavane i cvjetne latice za posebne mirise. Oni siromašniji morali su se zadovoljiti ricinusovim uljem, aromatiziranom mentom, cimetom ili origanom. I muškarci su u to vrijeme koristili iste mirise, naročito uoči slavlja i praznika.
    Plinije Stariji bilježi da je Aleksandar Makedonski, pobijedivši perzijskog cara Darija, zaplijenio i kutiju s parfemima. Može se reći da je u to vrijeme Babilon bio središte industrije mirisa. Tadašnji trgovci nudili su arapski gumi, kineski kamfor i indijski cimet, a nisu nedostajali ni mirisi kedra, mimoze, ljiljana, jasmina, ruže i šafrana.
    Pravu revoluciju u proizvodnji parfema učinili su stari Grci koji su zaslužni za dodavanje cvjetnih ulja miomirisa s obala Nila. Cijeli postupak obavljao se u brončanim posudama koje su se zagrijevale morskom vodom ili pepelom. Najčešće upotrebljavano cvijeće bile su ruže, ljiljani i ljubice. Druga parfemska revolucija dogodila se arapskim izumom – metodom alkoholne destilacije, a treća – 1830. godine s izumom sintetičkih mirisa.
    Uporaba miomirisa bila je, s jedne strane, kako piše u Ilijadi i Odiseji, tijesno vezana za vjerske obrede. Ahil je, na primjer, okupao i namirisao Hektorovo mrtvo tijelo, prije nego što ga je predao Prijamu, a i Aleksandar Veliki je za hodočašća u Troji naredio da se na Ahilovom grobu pospe cvijeća i zapali tamjan. S druge strane, međutim, nije bilo moguće ni zamisliti slavlje, na kome ne bi bilo mirisnih svijeća i da se prostorijama ne bi širili mirisi iz kamenitih ili metalnih zdjela na visokim postoljima. Sjetimo se kako je govorio strogi Diogen: »Zašto bi polijevali kosu mirisima? Lake daške odnosi vjetar i od njih koristi samo ptice imaju. Sam radije u mirisnoj vodi okupam noge i taj mi miris obuhvati tijelo.«
    Krajem XII. stoljeća u Francuskoj je kralj priznao u zanate umijeće pravljenja mirisa. Kralja Luja XIV. nazivali su »najmirisnijim kraljem na svijetu« U XIV. stoljeću pojavila se čuvena ugarska vodica koju je pripremio danas nepoznati kaluđer za kraljicu Elizabetu. Bila je to kombinacija narančinog cvijeta, ruže, melise, limuna i ruzmarina. Narednih šest stoljeća nije se dogodilo mnogo što u proizvodnji parfema, a onda je pronađena esencija alkohola od limuna, koja je zatim aromatizirana narančinim i bagremovim uljem. Navodno je recepturu sastavio Paolo Feminis iz Milana još 1860. i dao je svom rođaku Farini, koji je živio u Kőlnu u Njemačkoj. Po drugoj priči braća Farini u Bologni su proizvodili »aqua admirabilis«, a glavni kupci su im bili francuski vojnici koji su tijkom sedmogodišnjeg rata bili stacionirani u okolini Bologne. Jedan od braće se odselio u Kőln i tamo se proslavio svojom »Kolnischewasser« Nr. 4711 (kućni broj prodavaonice), što će reći kolonjska voda, a u bukvalnom prijevodu znači vodica iz Kőlna. Godine 1863. Galet, jedan od rođaka braće Farini, raširio je posao i osnovao tvornicu za proizvodnju Eau de Cologne Jean – Marie Farina, koja je danas hit kuće »Rodžer i Galet«.
M. M.