Arhiv tekstova

Aplauz je najveća nagrada

Glumac Geza Kopunović rođen je u Subotici, a svoje umjetničko djelo »na daskama koje život znače« realizirao je također u subotičkom Narodnom kazalištu, gdje je proveo cijeli svoj radni vijek. Publika ga se najradije sjeća kao komičara, premda je ovaj glumac znalački oblikovao i mnoge likove iz dramskog repertoara, o čemu svjedoče brojne kazališne kritike. Mr. Josip Buljovčić bilježi u svom tekstu »Glumački put Geze Kopunovića« da je Kopunović ipak u svojoj karijeri »najveći glumački doseg postigao u svojevrsnoj teatrologiji o Bolti, glavnom junaku komedija«. Uz kreacije Geze Kopunovića kao Bolte, humoristična serija »Martin i Tona«, koja je sedamdesetih godina prošlog vijeka emitirana na Radio-Subotici i za koju je Kopunović sam pisao tekstove, javljajući se slušateljima iz nedjelje u nedjelju sa stalnim partnerom Katarinom Bačlijom, učinila je autora ove emisije izuzetno popularnim. I pored brojnih priznanja za ostvarenja u svom obimnom glumačkom opusu za Gezu Kopunovića aplauz je bio najveća nagrada.
HR: Kada ste postali član ansambla subotičkog kazališta i sa kojom ulogom ste se prvi put predstavili subotičkoj publici?
Nakon odsluženja vojnog roka prijavio sam se na audiciju koja je održana 1949. godine i tada sam primljen u ansambl subotičkog kazališta. Imao sam amaterskog iskustva, stečenog u »Bunjevačko-momačkom društvu«, ali prvo obrazovanje potrebno za profesionalnog glumca, stjecao sam na stručnom kazališnom kursu, koji se odvijao tokom jednogodišnjeg dramskog studija. Učio sam scenski govor, dikciju, scensku kretnju i historiju drame. Moja prva uloga bila je rola u drami »Put u zločin« 1950. godine. Brzo sam potom izbio u prvi plan i uloge su se počele nizati.
HR: Ubrzo ste zaigrali u jednoj izuzetnoj predstavi »Ča Boninoj razgali«, koja je bila dramski prvijenac pisca Matije Poljakovića.
Publika je bila željna da na sceni čuje bunjevački ikavski govor i zbog toga je ta predstava bila važna, iako je taj komad još u domenu soc-realizma. Ta predstava ima isključivo folklornu vrijednost. Sjećam se da su ljudi dolazili zaprežnim kolima sa salaša da gledaju predstavu, tako da je pred predstavu nekadašnji parking ispred kazališta uvijek bio prepun tih kola sa zapregom. Prvo sam igrao ulogu Tomice, gaz-dačkog sina, a po odlasku Petra Vrtipraškog u Novi Sad, preuzimam naslovnu ulogu koju je on igrao. Bila je to izuzetno popularna i posjećena predstava. Po prvi put se dogodilo da publika stoji u redu za karte.
HR: Prilikom gostovanja dva redatelja iz drugih sredina, Bore Hanauske iz Novog Sada i Ivana Hetricha iz Zagreba, davne 1955. godine, predstavili ste se kao dramski glumac koji je ovladao modernim izražajnim sredstvima.
Boro Hanauska je režirao »Otela« i za ulogu Jaga dobio sam od kazališne kritike veoma dobre ocjene. Prema kritici moj Jago je bio životan, sav od krvi i mesa. Radio sam puno na toj ulozi. Tokom karijere moj radni kabinet doma je bila kuhinja, gdje sam obrađivao uloge. Uvijek sam tražio podtekst da bih mogao ostvariti kompletnu kreaciju dramskog lika, ali treba istaći i važnost redatelja, jer bez dobrog redatelja trud glumca može biti uzaludan. Ivan Hetrich koji je režirao »Čežnju pod brestovima« ostao mi je u lijepoj uspomeni, a i sam pisac drame kakav je Eugene O Neill bio je garant za mogućnost dobre predstave.
HR: Koje predstave su ostale duboko u Vašem sjećanju?
Predstava »Tri sestre« u režiji Radoslava Lazića ostala mi je pri srcu, sjećam se i prve čestitke nakon premijere, koju mi je uputio Josip Buljovčić, koji je bio moj najžešći kritičar. Igrao sam starog lječnika Čebutikina. Kada sam bio u Moskvi, posjetio sam grob Antona Pavloviča Čehova. Otišao sam na grob mog Čehova. Također se rado sjećam uloge Švejka u dramatizaciji Hašekovog romana. Predstavu je režirao Boško Pištalo i prema mišljenju kritike i po reakcijama publike, uspio sam da se saživim s likom dobrog vojnika Švejka, što mi nije bilo teško, jer sam pacifista. Jako sam volio igrati. Tih pedesetih i šezdesetih godina, ako bi na predstavu došlo ispod trideset gledalaca, ona se ne bi igrala. Ja sam uvijek inzistirao i želio da se predstava igra, čak i u tim trenucima krize kojih je bilo u kazalištu, kada je dolazilo malo publike. Te krize ipak nisu nikada bile dugotrajne.
HR: Veliku popularnost donijele su Vam uloge Bolte u četiri komedije »Bolto u raju«, »Ode Bolto na ogled«, »Bolto na fronti« i »Jedna cura sto nevolja«.
Bolto mi je ušao pod kožu. Volio sam igrati šereta, a uz to, jako mi je odgovarao lokalni bunjevački govor. Znate, u to vrijeme, tko je mogao završiti neke škole, značio je nešto, a bunjevački je slovio kao salašarski govor, ali ja se ponosim ikavicom i bunjevačkim imenom, jer smatram da bi se bez bunjevačkih Hrvata, naš ovdašnji etnikum asimilirao. Želio bih da izraz bunjevački Hrvati, koji točno označava naš narodni identitet, uđe u stalni opticaj. I još nešto: Hrvat nije politika.
HR: Sedamdesetih godina izuzetnu popularnost ima humoristična emisija »Martin i Tona« i od tada za mnoge naše sugrađane postajete i u svakodnevnom životu samo -Martin.
Emisiju sam realizirao s Katarinom Bačlijom, koja je tumačila lik supruge Tone. Uvijek sam volio satiru, ali moram priznati da je bilo i autocenzure. Pokušao sam predočiti slušateljima moje viđenje lokalnih problema, a do ideja sam dolazio kroz razgovor s ljudima, nakon čega sam nastojao oplemeniti priču i što je najvažnije – završiti je s poantom, koja je morala biti bombastična. Bilo je bezbroj životnih slučajeva koji su mi poslužili kao materijal za oblikovanje. Život je sav u anegdotama.
HR: Bili ste poznati i širim slojevima gledatelja koji nisu vezani za kazalište, jer su Vas znali kao estradnog umjetnika, koji je niz godina bio voditelj programa »Dužijanca«.
Program žetelačkih svečanosti Dužijanca ima veliki značaj za ovdašnje bunjevačke Hrvate, jer je to njihova prva velika kulturna manifestacija. Naco Zelić je bio alfa i omega prilikom uspostavljanja ove manifestacije, uz mnoge druge koji su radili kao entuzijasti. Bio sam domaćin na takmičenjima risara koja su se odvijala uz kulturni program u prigradskim naseljima, kao i na centralnoj priredbi u gradu. Radio sam na sinopsisu programa takmičenja risara i bio je to koncept kojega smo se držali. Svaka proslava žetelačkih svečanosti ostala mi je u lijepom sjećanju, a nadam se da sam i ja kao domaćin i voditelj programa ostao u lijepom sjećanju posjetitelja i učesnika te predivne kulturne manifestacije.
HR: Posljednja sezona koju ste proveli kao aktivan član ansambla bila je 1979.-1980. ali i nakon odlaska u mirovinu, nastavljate da igrate kao gost u subotičkom kazalištu, pa i u vrijeme dok je upravnik i umjetnički voditelj bio Ljubiša Ristić.
Igrao sam početkom sedamdesetih godina u dvije njegove predstave, u komediji »Silom muž« i za ulogu u toj predstavi dobio sam nagradu na 24. susretu vojvođanskih kazališta, a također sam igrao i u »Sumnjivom licu«, predstavi koju je kritika visoko vrednovala, ali mislim da Ristić nije dobro vodio kazalište nakon što je sredinom osamdesetih godina postavljen za upravnika, a i njegov režiserski rad u tom periodu nije mi se sviđao, pogotovo njegovo formiranje scene, ali igrao sam dok sam to fizički mogao, jer je za mene kazalište zaista bilo – daske koje život znače. I pored brojnih nagrada i priznanja za mene je uvijek aplauz bio najveća nagrada.                    g