Arhiv tekstova
Poetesa nadrealnog i nostalgije
Irena Vrkljan znano je i cijenjeno ime naše književnosti. Tijekom više od četiri desetljeća pisanja stvorila je osobit stil, koji uvažava i kritika i čitalačka publika. Irena Vrkljan rođena je 1930. godine u Beogradu. U Zagrebu završava gimnaziju i diplomira na Filozofskom fakultetu. Osim poezije i proze napisala je mnoštvo radijskih drama i scenarija za dokumentarne filmove, a prevodila je s njemačkoga. Do sada je objavila: »Krik je samo tišina« 1954., »Paralele« 1957., »Stvari već daleke« 1962., »Doba prijateljstva« 1966., »Soba, taj strašni vrt« 1966., »Ihre Paulina Golis« 1980., »U koži moje sestre« 1982., »Tochter wischen S^Ad und West« 1982., »Svila, škare« 1984., »Marina ili o biografiji« 1986., »Veće poezije« 1987., »Berlinski rukopis« 1988., »Dora, ove jeseni« 1991., »Pred crvenim zidom« 1994.
Irena Vrkljan se u prvoj fazi svoga književnog rada iskazala kao poetesa. U njenom pjesništvu uputno je razlikovati prvih petnaestak godina, dakle od pojave zbirke »Krik je samo tišina« do pojave njene pete pjesničke zbirke »Soba, taj strašni vrt« i kasnijeg pjesništva. Prvo je u znaku nadrealističke poetike, kada njenu pjesničku praksu odlikuju elementi dekonstrukcije, kao i senzualistička pozicija lirskog subjekta. Sljedeći tradiciju nadrealizma, kako hrvatskoga, njegove prve »izvorne« generacije (Ivanišević, Ivšić, Kaštelan), tako i francuskoga, druga generacija hrvatskoga nadrealizma Irena Vrkljan i Zvonimir Golob ipak se od njega odmakla. Irena Vrkljan je okrenuta tjelesnosti i iz toga gradi nadrealističku strategiju. Stvarajući figure nadrealnoga, pjesnikinja koristi u svojoj poetskoj praksi lebdeće pozicije lirskog subjekta, što je bitan poetički element nadrealizma. Međutim, Irena Vrkiljan je pjesnikinja i egzistencijalne analitike, što je karakteristika »krugovaškoga« egzistencijalističkoga pjesništva. Časopis »Krugovi« osnovan je 1952. godine. U povijesti hrvatske književnosti novijeg doba »Krugovi« se drže međašem na početku njezine druge moderne, odnosno razdoblja osvajanja umjetničkih sloboda. Uz Irenu Vrkljan, najviše su u časopisu »Krugovi« objavljivali Antun Šoljan, Slavko Mihalić, Zvonimir Golob, Vlado Gotovac, Ivan Slamnig, Vesna Parun, Dalibor Cvitan, zajedno s književnicima bliskim novom senzibilitetu.
Irena Vrkljan je eksperimentirala s pjesničkom slikom. Svoja istraživanja usmjeravala je prema eksperimentiranju s ekspresijom izražaja, sintagmi i zvukovnih slika. Nakon zbirke »Soba, taj strašni vrt« pjesnikinja se udaljuje od nadrealističke poetike. Suprotno ironičnoj destrukciji zbiljskog ludičkim, što se događalo u poeziji Ivana Slamniga, pjesništvo Irene Vrkljan otvara s punom ozbiljnošću problem – kako da se u doba trivijalnosti obnovi uz pomoć poezije glas moralne zaokupljenosti i ljudske odgovornosti. Isti problem i danas je aktualan u epohi postmoderniteta, zbog procesa devalvacije iskonske pozicije antropocentrične lirske preotvorenosti. Posvećenički koncept u pitanjima poezije postmoderna poetika zamijenila je kontekstom raznoraznih »teorijskih legitimnosti«.
Nova faza u pjesništvu Irene Vrkljan značila je i povratak temama kao što su ljudska sloboda, pravda i istina, koje je estradno stihotvorstvo diskreditiralo. Riječi pjesnikinje tako ulaze u polje emotivne semantike, a ritmična i zvučna ponavljanja aktualiziraju uzvišenost sadržaja pjesme. Zbirka »U koži moje sestre« (1982.), bila je zapravo svojevrsno egzil-pjesništvo, što naznačuje i podnaslov »berlinske pjesme«. Pjesme u ovoj zbirci i u tematskom i u izražajnom sloju indiciraju drugačiju ideju pjesništva od one ranije, jer su te »berlinske pjesme« ponajprije autobiografski određene. Približavajući se činjeničnoj stvarnosti, Irena Vrkljan se nerijetko približava i nekim društvenim problemima iz novije povijesti. Postavši pjesnički gastarbajter, Irena Vrkljan svoj raniji univerzalni apstraktni humanizam zamjenjuje ispoljavanjem osobne nostalgije. Irena Vrkljan živi i radi posljednjih trideset godina na relaciji Berlin-Zagreb, a za svoj književni rad dobila je nagrade Tin Ujević 1982. godine, Ksaver Sandor Đalski 1985. godine, te Ivan Goran Kovačić 1987. godine.
Romantična pjesma
Pijesak boje meda
kosa boje pijeska
i lak dodir tame,
koja te zaklanja, koja te odvodi,
na neku drugu planetu
na koju tako ravnodušno
svakog dana putuješ,
zajedno sa svojom sjenom,
zajedno sa svojim licem od pijeska
koje se rasipa među mojim rukama
i ja te ne mogu sačuvati,
glatki su zidovi noći
i ja te ne mogu zarobiti,
vjetar te raznosi po čitavoj sobi,
po svim stvarima koje dotičem,
i ja te ne mogu uhvatiti,
ti si pješčani sat
koji se razbio
iznenadno,
kao od umora,
ti prolaziš među mojim prstima,
padaš meko i lako
na usne
na kose,
pretvaraš se u daleko sprud
u izgubljene predjele sunca,
ti si samo čovjek od pijeska,
a ja vjetar
koji te raznosi
Priredio: Zvonko Sarić
