Arhiv tekstova

Put Crkve i naroda

Kod prvih Duhova čuo se šum s neba tako da su mnogi pomislili da je duhnuo vjetar. Sjećam se mnogih susreta i hodočašća s Ivanom Pavlom II. Kako god bilo tiho vrijeme, ipak se je osjećao neki lahor kada bi on stigao. Ovih dana uz žegu neobično žarkog lipanjskoga sunca – uživo – ili pokraj malih ekrana cijelom Hrvatskom prošao je Ivan Pavao II. i zanjihao stotine tisuća vjernika katoličke Crkve, a i drugih. Vjerojatno se u ovom času povijesti ne može u cijelosti procijeniti a ni ocijeniti važnost ovog pastoralnog pohoda Hrvatskoj ali će povijest odgovoriti zasigurno zašto je ovaj čovjek iz Bijele Hrvatske – iz Poljske – Petar naših dana za svoje stoti pastoralni pohod izabrao jedan malen narod na raskršću Istoka i Zapada i nije li zapravo ovim činom dao jasno do znanja da i sada želi na posve drugačiji način potvrditi onaj poznati naslov što ga je njegov davni predšasnik dodijelio Hrvatskom narodu »Ante morale christianitatis – predziđe kršćanstva«.

LJUBAV: Prošavši sve metropole »utvrđujući braću u vjeri« ostavio nam je čvrsti temelj obnovljenog kršćanstva, vjere koja mora biti potvrđena, opravdana i svjedočena. Došao je u krhkom tijelu, mladenačka duha da nam posvjedoči svoju ljubav, vjernost i uistinu svjedočeći svoju službu koja je temelj jedinstva u Crkvi sakupi sve ono što je raspršeno i suprotstavljeno. Svojim likom koji pobuđuje sinovsko poštovanje i osjećaje duboke povezanosti sa križem koji Papa nosi, njegova svaka riječ prima još autentičnije i dublje značenje poruke, dapače, testamenta. U ovom povijesnom času katolici više nego ikada mogu se uživo osvjedočiti kako je Crkva utemeljena na Petru koji je Stijena i kako je Crkva djelo Božje, a ne ljudsko jer od čvrstoće stijene našim očima je skriveno vidjeti onu pravu čvrstoću koja nadmašuje krhkost bolesnog staračkog Pape. On je velik i on je stijena i dokaz da se Bog upravo u ovom času bahatosti čovječanstva služi u svojoj poruci krhkošću ljudskom da navijesti Božansku nadmoć i ponudi spas čovjeku u svakoj situaciji. Podsjetimo se samo kratko onih jakih poruka koje nam je u svojim brojnim govorima ostavio putujući ovom zemljom »čineći dobro«.
    U Dubrovniku je odgovorio na evanđeosko pitanje bogata mladića »Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?« Mk 10,17 odgovorom bogate djevojke koja je našla smisao života i baštinila život blaženika čineći dobro za najpotrebnije, najsiromašnije i bijedne. Proglasio je blaženom Mariju Propetoga Petković, koja je u želji da odgovori služenju Bogu u siromasima, ustanovila posebnu družbu sestara – Kćeri Milosrđa. Evo odgovora za sve nas, zarobljenike suvremenog potrošačkog društva: Ljubiti bližnjega i tako služiti Bogu. Biti slobodan u sebi i stoga je u drevnom Dubrovniku slobodu iznutra i izvana citirao natpisom »Sloboda se ne prodaje ni za sve blago svijeta.« Blažena Marija je mogla biti blaženom jer se je slobodno predala u službu bližnjima. Ali, Marija Propetoga Petković nije samo uzor svojim sestrama nego je poruka išla »i svakoj čuvarici obiteljskog ognjišta« to jest ženama. Papa kaže: »Mislim na tebe, ženo, jer svojom osjetljivošću, velikodušnošću i jakošću obogaćuješ poimanje svijeta i pridonosiš punini istine o međuljudskim odnosima. Tebi je Bog povjerio na poseban način stvorenja, te si pozvana postati nezamjenjiva potpora postojanju svake osobe, posebno pak u krugu obitelji. Možda je našemu dobu kao ni jednomu drugom razdoblju povijesti potrebna ona ‘umnost’ žene, koja će jamčiti osjetljivost za čovjeka u svakoj prigodi. Hrvatske žene, svjesne svojega vrlo uzvišenoga poziva »supruge« i »majke«, nastavite gledati na svaku osobu očima srca te joj ići ususret i biti uza nju osjetljivošću, što je vlastita majčinskome osjećaju. Vaša je nazočnost prijeko potrebna u obitelji, u društvu, u crkvenoj zajednici.« Tako nam Dubrovnik odjekuje sa obala Jadrana porukom upućenom najsvetijem biću među ljudima, čuvaru ognjišta, naroda i ljudske osobe.

… I SVETI POZIV: Papa je u ravnoj Slavoniji, i to u njenom srcu, u Osijeku odgovorio na još dublje pitanje ljudske osobe i naravi pošavši korak dalje od Dubrovačke poruke kada je citirao poslanicu Efežanima: »Zaklinjem vas: živite dostojno poziva kojim ste pozvani. » Ef 4,1 U čemu se sastoji taj odgovor? To je život koji donosi rod i koji rod ostaje. Postoje, zapravo, temeljni upiti na koje valja neprestano odgovarati: Što sam učinio sa svojim krštenjem i potvrdom? Je li Krist uistinu središte mojega života? Nalazi li molitva prostora u mojoj svakodnevici? Živim li svoj život kao poziv i poslanje? Bog na počecima trećega tisućljeća sve vjernike, a na poseban način svjetovnjake, poziva na obnovljeni misionarski polet.
    Predraga braćo i sestre, treba vas Crkva, koja je u Slavoniji i Srijemu! Nakon teških vremena rata, što je u stanovnicima ovoga kraja ostavio duboke i još uvijek neizliječene rane, zalaganje za pomirbu, solidarnost i društvenu pravdu zahtijeva hrabrost pojedinaca prožetih vjerom, otvorenih bratskoj ljubavi, osjetljivih na obranu dostojanstva osobe stvorene na sliku Božju. Dragi vjernici svjetovnjaci, muževi i žene, pozvani ste velikodušno preuzeti na sebe svoj dio odgovornosti za život crkvenih zajednica kojima pripadate… Ne obeshrabrujte se pred složenošću prilika! U molitvi tražite ishodište svake apostolske snage. Iz Evanđelja crpite svjetlost, koja će ravnati vašim koracima.« Tako nam Osijek odjekuje kao poruka svakom pojedinom vjerniku gdje je vjera »dar sa zadatkom« i tako se na Dubrovačku poruku nadovezuje proširujući odgovornost iz majčinstva prema bratstvu i zajedništvu pomirenja i plodova milosti.                  g