Arhiv tekstova

Kreator novih poetskih obzora

Ivan Slamnig je rođen u Metkoviću 24. lipnja 1930. U Zagrebu je završio Filozofski fakultet, gdje je i predavao na Odsjeku za komparativnu književnost. Bio je redoviti član HAZU. U Ivanu Slamnigu najradije gledamo pjesnika, premda je on i podjednako uspješan novelist, romanopisac, antologičar, esejist i kritičar. Prevodio je s engleskog, ruskog, talijanskog i švedskog. Slamnig je i autor prvog hrvatskoga postmodernističkog romana »Bolja polovica hrabrosti«, dviju knjiga pripovijesti, više radiodrama, nekoliko knjiga znanstvenoga karaktera s područja književne povijesti, teorije i lingvistike, te više antologija. Prve pjesme objavio je u časopisu Krugovi 1952., a zatim slijede objavljena djela: Aleja poslije svečanosti (pjesme) 1956., Odron (pjesme) 1956., Neprijatelj (pripovijetke) 1959., Naronska siesta (pjesme) 1963., Povratnik s mjeseca (pripovijetke) 1964., Disciplina mašte (eseji) 1965., Analecta (pjesme) 1971., Bolja polovica hrabrosti (roman) 1972., Pjesme 1973., Svjetska književnost zapadnog kruga 1973., Limb (pjesme) 1973., Hrvatska versifikacija (rasprave) 1981., Dronta (pjesme) 1981., Izabrana djela 1983., Sedam pristupa pjesmi (eseji, rasprave, članci) 1986., Firentinski capriccio (drama) 1986., Sed scholae (pjesme) 1987., Ranjeni tenk (poezija) 2000. Više djela Ivana Slamniga (drama) izvedeno je na radiju i televiziji, a sastavio je i više vrijednih antologija: Antologija hrvatske poezije od najstarijih zapisa do kraja XIX. stoljeća, Hrvatska poezija XVII. stoljeća, a sa A. Šoljanom preveo je i uredio zbornike poezije: Američka lirika, Suvremena engleska poezija, Moderna nordijska poezija.
    Slamnigov jezik je bio po mnogo čemu radosna novost u našem pjesništvu. U prvoj polovici pedesetih godina prošlog vijeka dogodio se otklon od poetike socijalističkog realizma u Jugoslaviji. Kao jedan od osnivača časopisa Krugovi, Ivan Slamnig će se predstaviti kao kreator novih poetičkih obzora. Slamnig se kao pjesnik javlja glasom koji odbacuje maniristički postupak, pulsirajući u živom jezičnom jezgru. Mile Stojić bilježi: »Ako su za oslobađanje i emancipiranje hrvatskog ili srpskog modernog pjesničkog jezika zaista zaslužne grupe kao što su Krugovi ili Razlog, Ivan Slamnig je sam stranica za sebe u tom procesu«.
    Slamnigovu poeziju karakterizira ludizam. U artističkoj igri sadržana je pjesnikova nakana da pokaže kako je poezija stvar zakonitosti jezika i da njen način otkrivanja mnogostrukosti istine svijeta, ima malo dodirnih tačaka sa sistemima pojmovnog mišljenja. Ma što bilo predmetom Slamnigova promišljanja, on nikada ne piše »o nečemu«, već uvijek »kroz nešto«. Iako naoko jednostavna, Slamnigova poezija se može čitati u međuslojevima i ovisi o Vama koliko ćete vrata otvoriti, intuitivno slijedeći asocijativni nerv koji se grana iščitavanjem Slamnigovih stihova, koji su očiti primjer da umjetnost može funkcionirati samo pomoću svoje unutrašnje logike, koja je uvjetovana njenim unutrašnjim organizacijskim elementima. Slamnig je svojim književnim ludizmom otpočeo proces koji će narednim generacijama omogućiti ustanovljavanje poetike koja će biti osnova za izraz onoga što poezija zaista jest – kada geneza stihova proizilazi iz unutrašnjih jezičnih zakonitosti i određena tipa pisma, dok se razina značenja pomiče prema drugome planu. Poezija Ivana Slamniga bila je jedna od smjernica koja je omogućila stvaraocima u Hrvatskoj, okupljenih oko časopisa Quorum tokom 1980-tih, produkciju tekstualnosti u kojoj »smisao više ne donosi svaki segment teksta za sebe, nego je produkt tekstualne ukupnosti, odnosno konteksta, prvo, svakog pojedinačnog sastavka, a potom i cijele knjige«, kako bilježi Branko Čegec. Istu, ali radikalniju funkciju u tadašnjem jugoslavenskom kulturnom prostoru, imat će neoavangardni signalistički stvaralački pokret, koji je nastao početkom sedamdesetih godina.
    Ivan Slamnig je već u najranijim stihovima započeo svoj humorno-ironijski diskurs, koji još više potencira kolokvijalni govor, koji pjesnik kasnije uvodi u svoj izbor jezičnog materijala. Slamnigov ironijsko-humorni govor uperen je spram institucija i ideja povijesnog svijeta, kolektivnih mitova, te religijskih svjeto-nazorskih predodžbi i proizvoda visoke estetičke kulture, razotkrivajući pragmatičke interese iza prividno idealističkih sadržaja. Zoran Kravar primjećuje da Ivan Slamnig nije pristao: »obitavati u kakvoj zgodnoj svjetonazorskoj zavjetrini. Iz njegovih pjesničkih i proznih tekstova mogla bi se sastaviti mala enciklopedija šala o stvarima, ljudima i pojmovima, kojima su književne i izvanknjiževne predaje podale auru nedodirljivosti«. Pjesnik, pripovjedač, znanstvenik i prevoditelj Ivan Slamnig preminuo je 3. srpnja 2001., u godini kada je njegova posljednja zbirka pjesama Ranjeni tenk, nagrađena Vjesnikovom nagradom »Ivan Goran Kovačić« i nagradom Društva hrvatskih književnika »Tin Ujević«

More vrvi vrnutima

More je puno riba
puno vrnuta lokarda modrih hrbata vrvi
modrih vlažnih hladnih srdela more
se diže i spušta sluzavo more je    vrvi
modro od modre ribe vlažne          vrvi
nabreknjuje prugasto sluzavo        vrvi
kuca i diže se i spušta i
(more) kad se dotakne pod jagodicama
je kao
da se dira ženska


Priredio: Zvonko Sarić