Arhiv tekstova

Obnovi lice zemlje!

Pred nama je jedna od najvećih svetkovina kršćanstva: Pedesetnica – Duhovi. Dobro je i na ovoj stranici razmišljati o tom kršćanskom otajstvu za našu svakidašnjicu tražeći pouku i poruku. Neobično lijepo je suočena liturgija predvečerja Pedesetnice i sama svetkovina. Naime, u predvečerje je ponuđeno obilno biblijsko štivo koje govori o podijeljenosti, neslozi ljudskom grijehu, ograničenosti i jadu.
    Počevši od pomutnje jezika kod gradnje Babilonske kule, poruka je jasna da čovjek pojedinac ili grupa koja je motivirana »graditi kulu da bi dosegli do Boga« zapada u zabludu bahatosti i oholosti pa završi u projekciji svoga »ja« kao nadčovjeka ili svoga naroda kao nadnacije. U toj bahatosti i oholosti »biti nad« najednom se pobrkaju jezici, prestaje komunikacija raste samodopadnost, samodostatnost i osoba ili grupa ne primjećuje da u toj samodopadnosti ili samodostatnosti zapravo ne gradi kulu prema gore, nego se ukopava u dubinu i u močvarno tlo koje polako postaje kvarljivo i opasno za okolicu. Tako su graditelji Babilonske kule »pobrkali« jezike da se čovjek više nije razumio s čovjekom. Nema teže bolesti nego imati jezik, a ne razumjeti se, imati oči, a ne vidjeti, imati uši, a ne čuti, imati noge, a ne hodati.

OHOLOST JE PATNJA: Oholost i samodostatnost upravo su takve blokade koje čovjeka, unatoč darova, čine nerazumljivim, neprihvatljivim i neprijatnim. To je stanje umiranja ili barem teške patnje. To je invaliditet. Invalid može biti pojedinac ali može biti i grupa. Bila bi tragedija kad bi invalidom postao narod ili nacija. Pedesetnica – Duhovi je jedan veliki obrat. Ne zamjerite što opet crpim ovo razmišljanje iz bogate teološke baštine starine. Naime, na dan Duhova nama je ponuđeno jedno razmišljanje svetog Ireneja koji piše: »Kao što se od brašna bez vode ne može umijesiti tijesto, ni pripraviti jedan kruh, tako ni od nas mnogih ne može postati jedno tijelo u Kristu Isusu bez nebeske vode. Kao što suha zemlja bez vlage ne može donijeti roda, tako ni mi koji smo bili kao suho drvo nikada nećemo bez nebeske kiše donijeti prave plodove.«    (Iz rasprave protiv krivovjerja – SC 34) Zanimljiva je ova usporedba s brašnom. Može se zamisliti kako se djeca igraju domaćinstva. Uzimaju brašno ili pijesak i tobože mijese tijesto. Mogu danima »mijesiti« ali ako se ne doda barem nešto kapi tekućine, svako zrno ostaje nepovezano makar u sebi imalo cjelovitu vrednotu brašna.
    Tako je i s problemom zajednice i zajedništva. Jedan i još jedan, i još jedan još nije množina, nego samo biće jedno pored drugoga. Ako nema kohezione snage, koja sve te pojedince i pojedinosti »umijesi« u jedno tijesto, nikada neće biti tijesta. Pitam se zajedno s Vama koja je to koheziona snaga naše zajednice, koja je kao kap vode sposobna objediniti sve vrednote koje svako zrno u sebi nosi, pa da postanemo »tijesto«. Mislim da se polako sluti da je na pomolu ta sila koja će nas objediniti: Duh, duhovnost, kultura i vrednote koje otkrivamo kao zajednički nazivnik, a iznad svega: biti zajednica! Sada predstoji razmišljanje koje je spomenuti Irenej u jednom drugom dijelu razmišljao. To je proces od tijesta do jestivog kruha. Slijedi u tijestu malo kvasca da bi to tijesto postalo meko, mirisavo i privlačno.
 
UJEDINITI SRCA U MOLITVI: Ali onda dolazi jedno teško ali bitno razdoblje koje tijesto čini kruhom, to je vatra, to je peć. Ne mislim reći da naš narod ovdje vjekovima ne miriše toplim i mekanim kruhom, ali u isječku sadašnje povijesti ovaj čas vidim kao upravo pripravljeno »tijesto« i kvasac je tu i sada predstoji da se u vatri kušnje »ispeče« u zdravi i hranjivi kruh. Pred nama je dakle vrijeme u kojemu želimo biti vrlo jasni, zauzeti i predani jedinstvenom cilju: biti kruh za život.
    Kada otvoreno razmišljamo o sadašnjem trenutku naše povijesti, moramo priznati činjenicu da je narod u mnogim razinama svoje kulture toliko osiromašio kulturnim djelatnicima te je postalo posve naravno da svatko, tko je primio barem nešto dara radi ne na jednom, nego na više polja. To je dobro ali je i opasno s jedne strane zato što će se prije istrošiti, a drugo – opasnost je što neće uspjeti dati ono najkvalitetnije od sebe jer ga »tare« vrijeme i potrebe. Kako nas je dakle malo, trebamo sve svoje sile uma i srca sada objediniti tako da se damo u tu »vatrenu peć« Duha Svetoga da On učini ono što nadmašuje naše ljudske sile, a mi kršćani imamo i vjeru i iskustvo da Duh Sveti može i hoće i sada stvarati novo lice zemlje. Stoga u ove dane Duhova neka svi oni koji vjeruju u snagu odozgo ujedine svoja srca molitveno u vapaj za ovu zajednicu, za ovaj narod: POŠALJI DUHA SVOJEGA I OBNOVI LICE ZEMLJE! Ja se tom nadam i želim biti radostan što su na pomolu novi Duhovi!                          g