Arhiv tekstova
Zaboravljeni gradovi
Ploveći nizvodno Dunavom stižemo do dva nekad izuzetno važna naselja, koji se nalaze na prostoru gdje se sastaju dvije najveće panonske rijeke Dunav i Tisa. Strogo gledano Tisa se uliva u Dunav kod Starog Slankamena, a kod Titela u Tisu se uliva najveća banatska reka Begej.
Ovi, u današnje vrijeme samo gradići, u povijesti su bili vrlo značajni. Njihovo »propadanje« je započelo tijekom ratovanja s Turcima, a završeno je izgradnjom »suvremenih prometnica« čije su trase mimoišle Titel i Slankamen. Ako znamo da su, u stara vremena, vodeni putovi bili glavne saobraćajnice, onda shvaćamo zašto su ova raskršća dviju velikih rijeka bila od izuzetnog značaja već u davna vremena.
TORNJEVI DO »VRHA NEBA«: U rimsko doba i jedno i drugo mjesto već je bilo nastanjeno. Po nekoj varijanti rimski car Tit (Titus) je u Titelu izgradio utvrdu, koja je po njemu dobila ime Titulium, a od toga je nastao srednjovjekovni naziv za ovo mjesto Titil (Tytil, Thytel). Oko imena Slankamena (srednjovjekovno Zalankemen) vezuje se legenda, naime da je mjesto bilo sjedište bugarskog cara Salana (Zalanov kamen) koga su Mađari prilikom zauzimanja Karpatskog bazena u IX. stoljeću na ovim prostorima porazili. Povijesna istraživanja ovu dopadljivu priču nisu potvrdila, ali je izvjesno da je ime slavenskog porijekla. Po mom mišljenju mjesto je dobilo ime po kamenoj soli, ali ne po tome da se tu nekad vadila so, nego po tome da se ovde istovarao »slani kamen« koji je vađen u Erdelju (Transilvanija) pa je brodovima Morišom i Tisom dopreman do Slankamena gdje je bila riječna luka i stovarište soli. Odavde se sol dalje raznosila kopnenim putovima. Pošto je tu prolazio rimski vojni put duž Limesa, sigurno da su Rimljani već koristili slankamenačku luku u ove svrhe. U stara vremena sol je bila značajna strateška sirovina, koja je bila u rangu zlata ili srebra. Vjerujem da trgovina sa soli ni posle pada Rimske imperije nije prestala, pa kada su na ovaj prostor stigli slavensko-bugarska plemena, oni su mjesto jednostavno nazvali imenom koje se sačuvalo do današnjeg dana. Mjesta istovara, skladištenja soli su od ranih vremena pod kontrolom kraljeva ili predstavljalju značajnu privilegiju za dati grad. U Potisju ovakvu privilegiju imali su npr. Segedin 1138. i Titel 1233. godine.
Titel je u rimsko doba najvjerojatnije bio mostobran, kontra-utvrda u Barbaricumu. Ovakve protu-utvrde služile su i kao mjesta trgovanja s varvarima, ali i za osiguranje riječnog prijelaza prilikom napada i povlačenja u toku ratova, u našem slučaju uglavnom sa Sarmatima. Titel se nalazi na kraju Titelskog ovalnog platoa (brijega) koji se »izdiže« 40-50 metara u odnosu na okolinu. Slankamen (u zračnoj liniji 7 km od Titela) leži na istočnim obroncima Fruške gore. Oba mjesta se spominju rano, već u doba Arpadovića, u XI stoljeću. Slankamenska tvrđava 1072. a samostan augustinaca u Titelu 1095. godine. Ovaj samostan je kasnije utvrđen nekoliko puta (slično Petrovaradinu) da bi izrastao u »moćno zdanje« kojeg turski istoričar Kemalpasade ovako opisuje: »Temelji mu dosežu do dna voda, tornjevi mu dostižu vrhove neba«, isti autor o Petrovaradinu pak piše: »Do vrhova njegovih tornjeva nisu dostizale strijele pogleda, a do dna njegovih jarkova nisu dostizali sunčevi zraci«. Onovremenski turski pisci znali su »što je marketing«, umjesto da nipodaštavaju i ignoriraju pobjeđene, oni su ih hvalili, da bi i njihova pobjeda bila još veličanstvenija.
SREDNJOVJEKOVNI OBRAZOVNI CENTAR: Titel svoju srednjovjekovnu slavu nije stekao, priznajemo značajnom, ali ipak skromnom utvrdom, nego svojom obrazovnom ulogom. Naime Titelska prepoštija (praepostes Tytuliensis) je bila važno kulturno-obrazovno središte. Tu je bila i kaptolska škola, pored Bača i Banoštora značajna obrazovna instutucija na posmatranom području, koja je obrazovala buduće »učene ljude« svećenike, pisare itd. Ove škole su bile otvorene za sve slojeve stanovništva, što je omogućavalo dostizanje društvenih pozicija, koje bi im inače po porijeklu bile nedostižne. Mnogi značajni ljudi tih vremena, izvjesno vrijeme bili su i titelski prepošti. Najslavniji su: Janus Pannonius, humanistički pjesnik i crkveni veledostojnik, koji je svoje pjesme pisao na latinskom, poznat po »civilnom imenom« Ivan Česmički (Csezmicei János) koji je rođen na našim prostorima tamo«gdje Drava utiče u Dunav«. Drugi je u redu Bakócz Tamás (Tamaš Bakoc) isto »skromnog podrijetla«, estergomski nadbiskup, kasnije kardinal koji je bio ozbiljan kandidat da postane papa u doba kada je papski tron bio »rezerviran« isključivo za Talijane. Titelski kaptol je bio posvećen »Svetoj mudrosti« (de sancta sapientia) i vršio je svojevrsnu funkciju javnog bilježnika. Tu su pisani razni dokumenti, tu je vršeno prepisivanje i njihovo ovjeravanje, a jedan primjerak se čuvao u arhivu kaptola. Tu je bila i knjižnica, u to doba rijetka institucija. Sve ove kulturno-povijesne dragocenosti su izgorjele kada su Turci zauzeli Titel, to je prava šteta, a ne propast »moćne utvrde«.
U sljedećem broju nastavak priče
o Titelu i Slankamenu
