Arhiv tekstova
»Meko« suočavanje s prošlošću
Nekoliko mjeseci nakon usvajanja Zakona o lustraciji u parlamentu Vojvodine, a čak dvije i pol godine od listopadskih promjena, i republički su zastupnici rekli »da« ovom zakonskom dokumentu, koji je na usvajanje stigao kao prijedlog Građanskog saveza Srbije. Time je stavljena točka na višemjesečne rasprave u javnosti treba li ovoj zemlji ili ne takav zakon, i istodobno označen početak procesa »pročišćavanja« prošlosti te preispitivanje uloge svih onih koji su na ovaj ili onaj način pomogli upostavljanje i održavanje jednog diktatorskog režima. Kako je u konačnoj verziji prihvaćeno da godina »diskontinuiteta« i početka lustracije bude 1976., kada je Jugoslavija potpisala Međunarodni pakt o ljudskim i građanskim pravima, to znači da se zakon neće baviti samo neposrednom historijom, već će pod njegov udar doći svi koji su se od te godine do danas ogriješili o ljudska prava. Tako definiran posao raščišćavanja historijskih grijehova čini se mnogo obimnijim od onoga za koji su se opredijelile ostale države bivšeg komunističkog bloka koje su također, odnosno bar većina njih, prošle kroz slične procese. Da naš zakon ipak ne znači i temeljitije lustriranje uzurpatora ljudskih prava, demantira predsjednica Komiteta pravnika YUCOM Biljana Kovačević Vučo, koja za »Hrvatsku riječ« o tome kaže:
»Pronađen je jedan kompromisan datum, a on je prilično beznačajan sa stanovišta svakodnevnog života, kao i sa stanovišta suočavanja s prošlošću. To što je kao datum uzet dan kada je ratificiran Pakt o građanskim i ljudskim pravima jest jedna fikcija, s obzirom da potpisivanje toga pakta baš ništa nije promijenilo u našim životima, niti je to datum koji u svijesti ljudi djeluje kao nešto bitno. Bilo bi bolje da je, recimo, uzet datum koji je vezan za Informbiro. Pakt stvarno zvuči suviše akademski i pomalo cinično. Znači, do Pakta nismo morali poštivati ljudska prava, a od Pakta moramo. To je, rekla bih, jedan legalistički cinizam… Kada se pravi Zakon o lustraciji, mora se voditi računa s kojim periodom raskidamo. Ne možemo u isti koš staviti raskid s Titovim režimom i raskid sa režimom Slobodana Miloševića. Jer, mi se nalazimo u takvoj situaciji da bilo kakvo kopiranje modela istočnoevropskih zemalja iz doba komunizma nije primjereno. Te su zemlje imale totalitarne komunističke sustave, s mnogo manje sloboda nego mi, i uz veoma jake tajne policije, kojima je cilj bio suzbijanje političkih protivnika, odnosno osnovnih sloboda. Mi smo naprotiv, iako nismo živjeli u nekom oglednom primjeru demokracije, imali određene slobode koje nisu bile političke, ali su bile nezamislive za ostale istočnoeuropske zemlje. Naš glavni teret kojeg se moramo osloboditi je u stvari naša neposredna prošlost. A diskontinuitet s Titovim režimom je već postignut – mi više ne živimo u komunističkoj zemlji totalitarnog tipa i jednopartijskom režimu. To samo znači da su relikti toga sustava još u nečijim glavama, ali sustav kao takav je u punom diskontinuitetu…
DATUM KAO FIKCIJA: Stoga se ovdje u stvari radi o tzv. mekoj lustraciji, i to s datumom koji apsolutno ništa ne znači s stanovišta realnosti, i sa stanovišta uzroka i posljedica tragedija koje su se dešavale na ovim prostorima, kaže predsjednica YUKOM-a. Naš neki datum koji bi trebao odrediti granicu razračunavanja sa prošlošću i primjenu određenih sankcija ljudi koji su aktivno sudjelovali u pravljenju te politike jeste zapravo ili dolazak Miloševića na vlast, ili usvajanje Ustava Srbije, koji je po mom mišljenju zapravo bio onaj faktor koji je i urušio Jugoslaviju i otvorio prostor za srpsku hegemonijsku politiku i rat. Možda zvučim suviše radikalno, ali sve dok ne počnemo stvari nazivati pravim imenima i ne podvučemo crtu, odredivši jasan datum od kojeg ćemo krenuti, a ne od neke prvobitne zajednice, ili neke pravne fikcije, mi nećemo biti sposobni niti spremni baviti se tako ozbiljnim pitanjima kao što je lustracija – a da pri tom ne skliznemo u neku vrstu revanšizma, koji se potpuno bazira na individualnim, ličnim i privatnim iskustvima i frustracijama.« Biljana Kovačević Vučo smatra da je ovim Zakonom napravljen kompromis koji će razvodniti lustraciju do te mjere da je u stvari nećemo ni imati. »Bojim se da će se rješavati neke mnogo sporednije stvari u odnosu na ono što je za nas danas najneophodnije – ustvrditi što je sve urađeno za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji i u Miloševićevo doba. Sa takvim kompromisom lustracija neće biti ono što bi trebala biti – odstranjivanje iz javnog života onih koji su svojim javnim djelovanjem doprinijeli da ovo društvo dođe dovde gdje se sada nalazi. A to znači onih koji su podržavali rat i sudjelovali u njemu, ili onih koji su podržavali nacionalizam i sudjelovali u njegovom kreiranju. Kada se kaže podržavali, misli se na to da su to radili javno, politički, a ne u smislu nečijeg intimnog opredjeljivanja. Riječ je, dakle, o ljudima na javnim funkcijama, koji su vodili propagandu rata, koji su sudjelovali u kreiranju laži i u financijskim malverzacijama i korupciji. O svemu tome se može napraviti detaljna analiza rada određenih službi, da se vidi tko je bio na kojim položajima, i da onda oni odgovaraju, i to javno.«
TKO SE LUSTRIRA: Novousvojenim Zakonom se predviđa da se oni, koji su se u spomenutom periodu ogriješili o ljudska prava, a pri tom obavljali javnu funkciju, ne mogu ponovo naći na tom ili bilo kom drugom javnom poslu. Ta lica, kako predviđa Zakon, ne bi mogla obavljati važne političke i javne funkcije u roku od pet godina. To se odnosi na sve odgovorne u pravosuđu, u javnim poduzećima, upravnim odborima javnih glasila, rektore i dekane Sveučilišta, vrh policije i vojske, kao i sva lica koja se biraju na izborima. O takvoj zabrani bi odlučivala lustraciona komisija, u čijem sastavu trebaju biti predstavnici Ustavnog i Vrhovnog suda Srbije, tužilaštva, predstavnici republičkog parlamenta, odnosno zastupnici, kao i pravni eksperti. Oni bi po strogo utvrđenoj proceduri procjenjivali tko podleže procesu lustracije, a sjednice te komisije bi bile otvorene za javnost, izuzev kada je riječ o državnoj tajni.
Upravo je način utvrđivanja »lustracione kontaminiranosti« bio uzrokom mnogih javnih rasprava i dilema, kako među pravnim ekspertima, tako i u političkim krugovima i široj javnosti. Taj nedostatak konsenzusa dobrim je dijelom usporio donošenje ove historijske odluke, koju su mnogi građani očekivali kao jedan od prvih koraka novih vlasti nakon promjena 2000. godine. Sadašnja opozicija prije svega, a s njom rame uz rame Demokratska stranka Srbije, ispoljili su značajan otpor ideji takvog suočavanja s prošlošću, uz neznatne nijanse u svojim argumentacijama. U DSS navode da je za njih, uz uvijek prisutnu moralnu dilemu da li je riječ o odmazdi ili pravednom privremenom odstranjivanju iz javnog života, prihvatljiva jedino meka varijanta lustracije. SPS, međutim, smatra da je priča o lustraciji prosto način revanšizma i osvete političkim protivnicima i pripadnicima bivšega režima, »završni čin sadašnjeg režima u obračunu s političkim neistomišljenicima«. Predsjednik DSS Vojislav Koštunica, osvrćući se na afere vezane za kriminal, čak optužuje sadašnju vlast da sama treba biti lustrirana. »To je sprdnja s idejom svake političke odgovornosti kada je nedvojbeno nema. Zapravo, pravo pitanje jest tko će lustrirati lustratore, tko će zapravo postaviti pitanje njihove odgovornosti«, pita se on. I u dijelu javnosti također ima dileme neće li se to pretvoriti u revanšizam, koji nije rijetkost u povijesti srbijanskih ideoloških turbulencija, i hoće li svi, koji su u bivšem režimu bili odgovorni za sukobe, rat i kriminal, doista i odgovarati. U to dakako spada i pitanje što će biti s onima koji su upravo zahvaljujući Koštuničinoj »neobaviještenosti« ostali na svojim funkcijama, možda čak i onim gdje će se odlučivati o lustraciji, i neće li se baš među njima naći neki novi lustratori.
ZAKAŠNJELA PRAVDA: Činjenica je, međutim, da su gotovo sve bivše socijalističke države koje su ušle u proces tranzicije, prije svega Češka, Mađarska, Slovačka i Poljska, imale u okviru širokog programa reformi i lustraciju, kao političku mjeru moralne obnove društva. Na taj se način ponovo uspostavlja moralni poredak koji je dugim periodom diktature, kao i strahom građana od odmazde, bivao poremećen. Socijalni psiholog Žarko Trebješanin, u razgovoru za Radio-France International, baš u tom kontekstu navodi posebnu dimenziju lustracije. »Ona je važna zbog nekog osjećaja pravde kod ljudi, dok će s druge strane biti jasno upozorenje svima, uključujući i ovu vlast, i svaku buduću, da dobro vode računa o tome što rade, kaže on, ali i podsjeća na ograničeno dejstvo ovakve lustracije. »Ona će, kao moralna, a ne krivična kazna za mnoge pripadnike bivšeg režima, imajući u vidu zlouporabe koje su činili, predstavljati pravu nagradu. Također, ona je ipak pomalo zakasnjela. Mnogi od tih ljudi koji su i te kako učestvovali u ranijem režimu i sve nas zadužili mnogim rđavim stvarima, digli su glavu i osilili se, tako da se bojim da će to sada sve mnogo teže ići nego da je bilo ranije.«
Na koncu, iako lustracija, kao što je pokazalo i iskustvo istočnoeuropskih zemalja, ima niz nedostataka, od kojih je najveći taj da će mnogi vinovnici ovdašnje tragedije ostati »nelustrirani« – a već smo bili svjedocima raznih političkih amnestija – ona je neophodna zbog mentalnog zdravlja društva. Kažnjavanjem zločina i nepravde, kako to definira ugledni beogradski advokat Srđa Popović, vraća se ljudsko dostojanstvo žrtvama, koje su na sebi iskusile bolni trijumf svakovrsnog zla tijekom protekle decenije. g
