Arhiv tekstova
Europa ponovno pomaže Srbiji
József Kasza rođen je 1945. godine u Subotici. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u rodnom gradu. Bio je predsjednik Skupštine općine Subotica u pet mandata i po tome ostao jedinstven u zemljama istočne Europe. Republički je zastupnik od 1992. godine. U Vladi Republike Srbije, koja je formirana 25. siječnja 2001. godine, primio je nadležnost za resor lokalne samouprave, status i položaj nacionalnih i etničkih zajednica. Iste godine mu je dodijeljeno zvanje »Počasni građanin« od strane SO Subotica. Iako se povremeno nalazi u središtu kontroverzi, konstantno se zalaže za miroljubivo rješavanje problema. Govori engleski, srpski i mađarski jezik. Oženjen je, otac troje djece.
HR: Izlaskom iz izvanrednog stanja, ušli smo u jedno novo razdoblje. Postoji li snage za tako čvrst europski kurs kakav je zastupao ubijeni premijer Đinđić?
Mislim da nas je gospodin Zoran Đinđić toliko zadužio, ne samo nas u Vladi, nego najveći dio građanstva Srbije, i toliko duboko postavio temelje našeg opredjeljenja za Europu – da je jednostavno drugačiji kurs nemoguće zauzeti. Meni je to posebno nemoguće, jer sam od samog početka bio pobornik tog kursa i kad kažem od samog početka, mislim na to da mi je to bilo opredjeljenje od momenta uključivanja. Tijekom svog rada, taj kurs sam i održao. To se najbolje vidjelo proteklih dana kada sam bio u Strasbourgu, gdje sam pozvan kao počasni gost Odjela za lokalnu samoupravu Europskog parlamenta, i prosto mi je bilo neobično, jer se nisam navikao u svom radu na riječi pohvale – a tamo sam dobio veoma pozitivnu ocjenu upravo za vlastiti rad na demokratizaciji Srbije i uključivanju Srbije u Europu.
Naime, radi se o tome da je 1993. godine u Subotici otvorena prva kancelarija lokalne demokracije koja je kao ideja osmišljena ovdje u Subotici i prezentirana u Europskom parlamentu. Uz pomoć Europskog parlamenta ta je ideja prihvaćena, te je locirana prva kancelarija u Subotici. Od tog doba u Srbiji postoji 11 takvih okružnih centara i preko 100 manjih centara koji su uključeni u taj proces. To nije bilo značajno samo za Srbiju i Jugoslaviju, iako su tada – ako se prisjetimo – bila opasna i teška vremena tijekom Miloševićeva režima. Trebalo je hrabrosti takvu ideju ovdje prihvatiti i oživjeti. Ta ideja je sada već proširena na kompletne srednjoistočne zemlje i u tim zemljama radi više od sto kancelarija lokalne demokracije.
Znači, moje opredjeljenje i opredjeljenje mojih kolega u Vladi je jednoznačno, da Srbija mora izvršiti promjene unutar svog društva, unutar svog građanskog shvaćanja – odnosno shvaćanja u glavama građana Srbije i konačno mora prihvatiti europske norme i norme zajedničkog življenja sa svim narodima u Europi.
HR: Ulaskom Mađarske u EU uskoro ćemo se naći pred kapijom Europe. Koliko su realne želje da i Srbija što prije uđe u EU?
Ponovno se oslanjam na Strasbourg i tamo vođene razgovore, jer sam imao prilike razmijeniti mišljenje s visokim dužnosnicima. Vidim da se Europa opredijelila da ponovno pomogne Srbiji i da omogući što je mogući kraći rok za proces ulaska Srbije u Europsku zajednicu. Znači, pozitivna tendencija i pozitivna snaga sa strane Europe postoji, međutim, određene obveze treba ispuniti i Srbija, a to je prilagođavanje Ustava i zakonskih propisa europskim normama. Za mene je veoma bitan Zakon o zaštiti nacionalnih manjina, jer ukoliko se dobro prebrojimo, skoro polovica življa u Srbiji je na neki način manjina. Stoga norme, koje će se odnositi na etničke zajednice, moraju biti apsolutno prilagođene europskim normama.
HR: Što je urađeno, i što se može uraditi na tome da vizni režim s Mađarskom ne bude krut poput schengenskog?
Mađarska od samog početka ima pozitivan stav prema ovom pitanju, odnosno ima pozitivne snage da se ovaj problem na najblaži mogući način prevaziđe. Detalji o viznom režimu još nisu sto posto definirani, međutim, moramo prihvatiti činjenicu da će schengenska granica biti ovdje, nadomak nama. Za to nije kriva Mađarska, krivi smo mi koji smo imali predispozicije da prije Mađarske, Slovačke ili Češke uđemo u Europsku zajednicu. Tu šansu nismo iskoristili, nego se rukovodstvo ove zemlje opredijelilo za ratna razaranja i za sve te nedaće koje smo preživjeli. Na nama je, posebno na nama Mađarima u Vojvodini, da utječemo na zemlju maticu da taj vizni režim bude što blaži.
HR: Kada se mogu očekivati pozitivni rezultati privatizacije i uopće oporavak ekonomije?
Pozitivni rezultati se već polako naziru iako je proces privatizacije dosta otežan i sporo napreduje, a mogu reći da je to tako prije svega zbog nesređenih imovinsko-pravnih odnosa, jer imovina poduzeća nije u zavedena u katastru, dok negdje i ne postoji katastar. Tako da ima dosta stvari koje se trebaju uskladiti. Međutim, u sredinama gdje je privatizacija izvršena, sasvim je drugi odnos prema imovini, prema poslu i rezultati se već osjećaju. Jer, to se ne sviđa većini zaposlenih, koji su se navikli na samoupravljanje, na nerad u proteklih deset godina. Moramo shvatiti da u novom ekonomskom poretku kojem teži ova država: rad, red, disciplina, raritet i snižavanje troškova mora biti od prvorazrednog značaja.
HR: Poslije uspješne suradnje s ekspertima G 17, nakon njihovog ulaska u političku arenu došlo je do nesklada u dosadašnjem funkcioniranju. Može li se naći zajednički jezik ili treba očekivati nadmetanje DOS-a i G 17, imajući u vidu da se radi o istom biračkom tijelu?
Mislim da nam je svima zajednički interes da pozitivan kurs ove države podržimo i da vodimo politiku da taj kurs bude ne samo održan, nego i da hod po tom kursu bude što brži i efikasniji. Velikih razlika u shvaćanjima unutar DOS-a i G 17 nema, možda su ta varničenja više osobne prirode, sujete. Ta sujeta se mora obuzdati i prevazići takve stvari, jer imamo zajednički interes. Savez vojvođanskih Mađara i ja osobno imao sam i imam izvanredne odnose sa grupom G 17. Naša partija i naš živalj su gospodina Labusa i na predsjedničkim izborima maksimalno podržali. I čini mi se da smo mnogo izgubili što njega nismo uspjeli izabrati za predsjednika. Očekujem dobru suradnju s njima i ubuduće.
HR: Pred pisanje novog Ustava Srbije pojedini vojvođanski političari su kompromitirani raznim aferama. Koliko je to oslabilo šansu da se u borbi za određivanje statusa Pokrajine čuje glas autonomističke opcije?
Ne bih želio procjenjivati zbivanja oko ovih vojvođanskih lidera. Svatko za sebe treba odgovarati i znati što je radio i što radi. Bitno je da se narod opredijelio za autonomiju u Pokrajini, i da to bude i zacrtano u samom Ustavu. Bez visokog stupnja autonomije Vojvodina će biti osakaćena ili toliko obuzdana u razvoju da će izgubiti i taj pozitivan epitet, koji veli da je Vojvodina lokomotiva razvoja Srbije. To bi bilo izuzetno štetno za Vojvodinu, pa i za čitavu državu. Inače, traže se suborci za jedno takvo opredjeljenje, a ja mislim da na političkoj sceni Vojvodine ima dosta takvih opredjeljenja.
HR: Popis je dokazao da je promijenjena etnička karta Vojvodine. Da li je promijenjena i matrica koja je to izazvala, imajući u vidu oko milijun glasova koje je osvojila tvrda nacionalistička opcija na predsjedničkim izborima u Vojvodini?
To je rezultat politike centralne vlasti iz Beograda koja je veoma vješto i svjesno izbjeglički val vodila prema Vojvodini. I u sporadičnim dolascima, Vojvodina je bila meta doseljenika, što je u mnogome izmijenilo i etničku sliku, ali i sliku shvaćanja, moralnu sliku, mentalnu sliku Vojvodine, tako da nije čudno da ima toliko ekstremnih desnih glasova u Vojvodini – što je neprirodno za ovu sredinu. Ova sredina je doživljavala stresove u svim tim valovima doseljavanja, ali je uspijevala i prevazići ih, i prenijeti taj duh međusobne tolerancije na nove stanovnike ove sredine. Tako da nam je zadaća i u ovom slučaju djelovati u tom pravcu, da ako smo već ovdje, onda treba zajedno živjeti. To treba uvažavati i u različitostima i shvaćanjima; u kulturi, u jeziku, u vjeri… Samo tako možemo održati Vojvodinu, a i čitavu ovu našu zemlju kao pozitivan primjer zajedničkog života.
HR: Kakva je uloga nacionalnih vijeća u izražavanju stava nacionalnih manjina, i u čemu se razlikuje od uloge manjinskih stranaka?
Nacionalna vijeća su novina u društvenom uređenju države, to je nova tekovina po osnovu Zakona o zaštiti manjina, tako da se nacionalna vijeća sada formiraju, odnosno, nedavno su formirana i traže svoje mjesto pod suncem. Nacionalna vijeća treba da su partner u pregovorima s državom, a država još nije u potpunosti spremna za taj dijalog. Znači, s jedne strane pozitivno nastojanje u nacionalnim vijećima nailazi na ostatke etatizma centralne vlasti i zato nema brže i efikasnije suradnje. Inače, nacionalna vijeća i političke partije trebaju djelovati u istom pravcu, u interesu dobrobiti etničke zajednice kojoj pripadaju. S time da političku borbu trebaju voditi stranke, a u podjeli posla na osnovu izbornih rezultata i političkih dostignuća nacionalna vijeća trebaju komunicirati s državom u izradi zakonskih propisa.
HR: Najavljena je privatizacija manjinskih medija. Kako komentirate tu inicijativu?
To još nije u tijeku, ali će to biti uskoro jedan od ozbiljnijih problema za nacionalne manjine. Treba naći zajednički jezik, da mediji budu stavljeni u funkciju te etničke zajednice kojoj pripadaju.
HR: Da možete, što biste promijenili u svojoj politici kada biste mogli krenuti ispočetka?
Ako dobro razmislim, pitanje je – bih li uopće krenuo u politiku. Ali, ako bih se ponovno okrenuo politici, a ne struci, što na neki način i žalim, jer sam je zapostavio tijekom ovog petnaestogodišnjeg rada, onda u samom kursu ne bih mnogo mijenjao. Čini mi se da sam bio dosljedan i sebi, i stranci kojoj pripadam, a i mojim sugrađanima s kojima zajedno živim. A to je u njegovanju duha tolerancije i stvaranju svih pretpostavki za zajednički život i rad. g
