Arhiv tekstova
Zakon i praksa još uvijek u raskoraku
Uzdajući se u dalekosežnost promjena koje su inicirane promjenom režima u jesen 2000. godine, pojedine manjinske teme su čekale da ih rješava nova vlast. Dok se tome nije pristupilo, samo bi povremeni incidenti pokazali da problemi nisu riješeni, već da se i dalje čeka trenutak njihovog razrješenja. Takva je bila i situacija sa službenom uporabom manjinskih jezika. Malobrojni su ukazivali da se ne poštuje demokratsko načelo i zakon, te da nisu ostvareni uvjeti za ravnopravnu uporabu jezika. Jedan od upečatljivih pokazatelja koliko je to pitanje čekalo na rješenje je i prošlogodišnji incident koji se dogodio u subotičkoj »Elektrovojvodini« kada je potpredsjednik Vlade József Kasza došao u sukob s portirom zbog toga što nisu uspjeli naći »zajednički jezik«.
Ali, samo strah usađen proteklog deset-ljeća spriječava da se više ovakvih incidenata ne dogodi. Pripadnici manjina ne mogu uvijek uživati u praksi u zakonom zagarantiranom pravu da se u javnim ustanovama koriste svojim jezikom. Mali je broj pripadnika manjina koji je spreman trošiti energiju inzistirajući na svom pravu, u uvjerenju da je još uvijek »pravo jačeg« temelj međusobnih odnosa.
POKUŠAJ: Kako bi se stvari definirale i kako bi se unijelo svjetlo razuma u potencijalni konflikt, početkom prošle godine održan je sastanak u Sjevernobačkom okrugu u Subotici, na kojem je pokrajinski tajnik za ostvarivanje nacionalnih manjina, upravu i propise dr. Tamás Korhecz upoznao okupljene direktore najznačajnijih republičkih ustanova s odredbama Zakona o službenoj uporabi pisma i jezika.
Ovaj sastanak uslijedio je nakon što je Srpska radikalna stranka javno ismijala težnju da se u Subotici koriste mađarski i hrvatski jezik, za koje se dokazalo da unatoč željama žitelja i Zakonu, nisu u ravnopravnoj uporabi.
Naime, prema Zakonu o službenoj uporabi pisma i jezika, Skupština općine određuje koji su jezici službeni na njezinu teritoriju, a ta odluka, koja se nalazi u Statutu općine, ima se odnositi na mnogo više službi nego što se to često misli. Službenom uporabom jezika i pisma smatra se usmeno i pismeno općenje organa i organizacija međusobno, kao i sa strankama, odnosno građanima, zatim na vođenje postupka za ostvarivanje i zaštitu prava, dužnosti i odgovornosti građana, izdavanje javnih isprava, ostvarivanje prava, dužnosti i odgovornosti radnika. Nadalje, ovim se smatra ispisivanje naziva mjesta i drugih geografskih naziva, trgova, ulica, organa, organizacija i tvrtki, javnih poziva, obavještenja te drugih javnih natpisa.
NADZOR: Ovo znači da se svi prvostepeni sudski i upravni postupci trebaju provoditi na jezicima manjina (koje je Općina definirala kao službene), kao i natpisi, obavještenja, formulari, priopćenja… Prema odredbama »omnibus« zakona nadzor nad provođenjem ovih odredbi leži u nadležnosti Pokrajinskog tajništva za ostvarivanje prava nacionalnih manjina, upravu i propise. Tajnik ovog ministarstva Dr. Tamás Korhecz istaknuo je prije godinu i pol dana kako je loša situacija naslijeđena, te da je bitno da se ostvari napredak i izgradi efikasna, korektna i poštena suradnja. Uslijedilo je postavljanje trojezičnih natpisa na institucijama Sjevernobačkog okruga. No, sve dok nije »zaprijećeno« dolaskom inspektora za ovo pitanje, koji bi se pozabavio provedbom dogovora, nakon više od pol godine, malo ga je institucija provelo. Tada slijedi val postavljanja novih natpisa u više republičkih institucija uključujući i MUP i Sud koji počinje slati trojezične pozive na ročišta. Iako je došlo do napretka, i dalje postoji nezadovoljstvo time kako u usmenom kontaktu mnogi radnici ne govore recimo mađarski jezik u javnim službama poput Pošte i drugih republičkih organa u Subotici, a posebno Narodne banke Srbije koja uprkos promjeni natpisa nije uvažila odredbe ovog Zakona. Prema Zakonu, troškove za ispunjavanje propisa snosi sama institucija. Kada bi se ovaj Zakon striktno primjenjivao, stručnjaci kažu, i Vojska Srbije i Crne Gore bi ga se morala pridržavati. U Miloševićem režimu nisu zabilježena kršenja ovog Zakona, ali ne zato što ih nije bilo, već zato jer je vladao strah od obraćanja institucijama koje su sve više zadobijale karakter nacionalnih, umjesto građanskih. Štoviše, prema svjedočenju osoba koje su dugi niz godina radile u administraciji, pojedini su državni dužnosnici agitirali da se natpisi pišu samo na ćirilici. Čak se govori i o primjerima kada pojedinci iz javnih službi nisu željeli primiti uplatnice pisane latinicom.
VOJVODINA: Nakon određenih problema iz vremena prethodnog režima, oživjela je uporaba hrvatskog jezika kao službenog u općini Subotica, jedinoj u Srbiji. U Subotici su općinske institucije obvezne da u svojim statutima imena ustanova prevedu na hrvatski jezik, kao i da na istaknutoj firmi poduzeća naziv bude ispisan i na hrvatskom jeziku.
No, velika promjena svijesti desila se svibnja 2002., kada je Skupština AP Vojvodine donijela odluku o uvođenju hrvatskog jezika u rad pokrajinskih organa. To, međutim zahtijeva promjenu Statuta AP Vojvodine, a za svaku promjenu Statuta suglasnost daje Narodna skupština Republike Srbije. Međutim, prema informacijama kojima raspolažemo, od dolaska DOS-a na vlast još nijednom nije stavljen na dnevni red zahtjev koji dolazi iz AP Vojvodine, a kojim se traži suglasnost ili za zakone za koje je potrebno da ih verificira Narodna skupština Republike Srbije.
Slaven Dulić, zamjenik pokrajinskog tajnika za ostvarivanje prava nacionalnih manjina, upravu i propise, kaže da ipak nije sve tako crno i da je nakon donošenja »omnibus« zakona Skupštini AP Vojvodine pripalo pravo nadzora nad primjenom službene uporabe jezika, ali i pravo bližeg uređenja službene uporabe jezika. Tako je usvojena i odluka o tome na posljednjem zasjedanju Skupštine APV. »Konkretno, to znači da sve javne isprave – osobna iskaznica, putovnica, vozačka dozvola, uvjerenja itd., na koje se to nije dosada primjenjivalo - sada će morati. Svako ime će se morati pisati u duhu jezika i pisma, što su neki SUP-ovi ranije primjenjivali, a drugi nisu… Novost je da će uplatnice, sve što se tiče Elektroprivrede, Pošte, poreza, morati biti i na jeziku manjina. Treće, u dijelu općine gdje ima 25 posto stanovništva određene manjine, taj jezik se automatski uvodi u službenu uporabu, što je primjerice karakteristično za Sombor, Bački Brijeg, Monoštor, gdje će se to automatski morati uvesti u dijelovima općina. Ako se ne uvede i ne verificira općinskim statutom, daje se nalog da se to mora uvesti, a krajnja instanca bi bile privremene mjere ili raspuštanje, ali se time bave Narodna skupština Republike Srbije i Ministarstvo lokalne samouprave. Četvrto, kazne se naplaćuju iz pokrajinskog organa, a dosadašnja prava se ne umanjuju«, kaže Slaven Dulić.
Time proizlazi da bi primjerice pored Svetozara Miletića natpis pred naseljem trebao biti i Lemeš, kod Bačkog Brega – Bereg ili Bački Bereg.
HRVATSKI: Imajući u vidu ovu situaciju i moguće korake koji bi se mogli provesti, postavlja se pitanje što Hrvati mogu učiniti na poboljšanju svog položaja. Član Izvršnog odbora Hrvatskog nacionalnog vijeća zadužen za službenu uporabu jezika, Tomislav Žigmanov ukazuje: »Kao što znate, Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina propisuje da su lokalne samouprave dužne uvesti u službenu uporabu jezik one manjine koja na tom prostoru broji više od 15 posto ukupnog stanovništva. Po tom kriteriju, hrvatski jezik ne može biti u službenoj uporabi nigdje. Istina, zakon ostavlja prostor da jezik neke manjine bude u službenoj uporabi ako je postotak i manji, ali način na koji se to realizira nije preciziran, što znači da to vjerojatno ovisi o konkretnoj političkoj volji. U tom smislu je i prihvaćena inicijativa u pokrajinskoj Skupštini da hrvatski jezik bude u službenoj uporabi u Pokrajini. To je, na koncu, u duhu dugogodišnje ovdašnje prakse, koja nije tako restriktivna. Tako su, recimo, na pokrajinskoj razini jezici svih tzv. starih manjina u službenoj uporabi, a vrlo je slična situacija i na razini općina kada su te manjine u pitanju bez obzira na postotak. Međutim, činjenica je da nijedna lokalna samouprava nije pratila primjer pokrajinskog parlamenta. No, posljednja odluka pokrajinske vlade da se u mjestima gdje je postotak manjina veći od 25 posto može uvesti u službenu uporabu jezik te manjine na neki način ispravlja gore spomenute nedostatke. Ali, ipak otvara nekoliko drugih pitanja, recimo što će značiti službena uporaba hrvatskog jezika u jednom Bačkom Monoštoru, kada na teritoriju ovog naselja nema, osim škola, ni jedne relevantne državne institucije, a zna se da je, barem na simboličnom planu, važno da jezik bude u službenoj uporabi tamo gdje je veća politička i ina moć. I sada je, naravno, osnovno pitanje: što sada ovdje u jednoj takvoj situaciji konkretno uraditi. S jedne strane, vodit ćemo stalnu i sustavnu brigu o tome kako funkcionira i što je potrebno poduzeti da se službena uporaba hrvatskog jezika u Subotici i na pokrajinskoj razini unaprijedi. S druge strane, Hrvatsko nacionalno vijeće mora pristupiti izradi strateškog koncepta po pitanju službene uporabe hrvatskog jezika, koja će zadovoljiti potrebe hrvatske zajednice obzirom na broj, teritorijalnu disperziju, kapacitete zajednice...« g
