Arhiv tekstova
Ženski otpor ratu
Na e-mail listi zenskaposla@zamir. net ovih dana moglo se pročitati: »Drage žene, informaciju o govoru Stipe Mesića u Jasenovcu su proslijedile žene iz Autonomnog ženskog centra s radošću. Tako sam ja doživjela njihovo pismo. Tu radost dijelim s njima. Dobro je kada možemo da podijelimo s našim drugaricama iz Hrvatske osjećaj da fašizmu dolazi kraj. Kraj nije blizu. To sve antifašistkinje dobro znaju. Treba otvoriti tisuću vrata i poslije tisućitih bit će ljudi za koje se ideje fašizma lijepe. Mesić je demokratski izabran predsjednik države što treba značiti da njegova riječ izražava mišljenje onih koji su ga izabrali. On je jasno rekao dvije ključne stvari: 1. izrazio je žaljenje zbog žrtava; 2. osudio je one koji su zlouporabljujući ideju hrvatske države počinili ubojstva, pljačke i progone. To nije malo. To smo dugo željele da čujemo. Bilo bi dobro da i ovdašnji političari to izgovore na stratištima Ovčare, Srebrenice…
SPREMNE NA RIZIK: Desni blokovi su, nažalost, jaki u svim postjugoslavenskim zemljama i dugo će biti naš stvarni neprijatelj. Zato su savezništva sa ženama i muškarcima spremnim da prepoznaju fašizam u svojoj sredini važna i moraju se gajiti…« Ovaj izvadak svjedoči o tankoćutnosti žena s e-mail liste (gotovo tri stotine adresa) na zlo u osobnom okružju i njihovoj spremnosti da prepoznaju i uvažavaju geste dobre volje kod drugih, posebice onih koji su do jučer bili s druge strane linije fronte. Ta i takva politika omogućava bolju budućnost na prostorima čiji su ljudi umorni od konflikata i ratova.
»Ne propusti da reagiraš« – bio je slogan feministica iz Beograda, Zagreba, Ljubljane, Sarajeva svih ovih godina netrpeljivosti, mržnje, ratova koje je proizvodio, u prvom redu, režim Slobodana Miloševića, a podržavali nacionalisti različitog kolorita diljem eksjugoslavenskih prostora.
Sve je krenulo koncem davnih sedamdesetih kada su se neke žene osmjelile o svojim osobnim iskustvima (»Lično je političko«). U Beogradu je djelovala Feministička grupa »Žene i društvo«, SOS za žene i djecu žrtve nasilja, Beogradski ženski lobi, u Zagrebu feminističke grupe »Trešnjevka«, »Kareta«, »Ženska pomoć – sada«…Od malih ženskih grupa za podizanje samosvijesti žena i rješavanje urgentnih problema nasilja u obitelji, koje je obilježavalo mnoge ženske egzistencije, ženski pokret je narastao i stasao u zrelu političku snagu.
Feministice nisu pristajale da uzmu role podanica, domoljubnica, da zatvore oči pred zlom u ime »viših ciljeva«. Bilo je trenutaka kada je njihov otpor ugrožavao njihove živote i proizvodio bijes ekstremista. Ali, baš te situacije i spremnost da se preuzme rizik ojačali su ženski pokret. Sjetimo se samo protesta Beogradskog ženskog lobija za 8. mart 1995. »Protiv kiča i prikrivanja ratnih zločina« (vezanog za vjenčanje Cece i Arkana): »…Na vrhu višekatne svadbene bijele torte bila su tri tigrića. Iza te torte – šverc oružja, paravojne formacije, tigrovi, gomile leševa, spaljena sela dojučerašnjih susjeda, izmasakrirani ljudi, etnički očišćeni prostori, silovane žene, poubijana djeca, izbjeglice, iskorjenjeni, unezvjereni, mučeni ljudi. Jednom rječju, kriminal, profit i ratni zločini… Bijeli šlag na torti je simbolično trebao prekriti sve te zločine. I toliki ljudi pristaju da učestvuju u tome. Mnogi od njih su se do jučer zaklinjali u bratstvo i jedinstvo…« (Jelka Kljajić Imširović i Nadežda Radović).
Sve vrijeme ratova feministice su održavale međusobne kontakte, razmjenjivale informacije, družile se, radile na zajedničkim projektima. Kada nije bilo moguće u vlastitom okružju, družile smo se u inozemstvu, sastajale u kućama naših zajedničkih prijateljica. Slušale smo ploče Himze Polovine »Utekla je u paše robinja« i plakale. Nastavile smo – »Suze, smijeh i politika« – dijalog sedamnaest žena iz Beograda i Zagreba, od 17. do 20. marta 1995. u Istri u Medulinu. Aktivistice i feministice su razmijenile iskustva, oslobodile neke zamrznute osjećaje jednih prema drugima i uspostavile ženski politički dijalog. Sve sudionice skupa bile su članice ženskih grupa s dugotrajnom tradicijom suradnje koje su se i tijekom ovoga rata opredijelile za politiku mira, nenasilja, protiv militarizma i nacionalističkog sijanja mržnje.
SVJESNE ODGOVORNOSTI: Dobro smo počele i tako smo nastavile. Kreirale smo diskurs razlike. Dobra volja žena, da čuju onu drugu i želja da budu saslušane, ostala je prisutna. Žene iz Beograda su željele da sestre iz Zagreba čuju i znaju zašto su neke od njih već u autobusu za Zagreb plakale. Neke žene iz Zagreba su željele da njihove sestre iz Beograda znaju zašto su odlučile: »nikada više u Beograd«. Pitale smo jedna drugu što smo željele znati i kakva su nam uzajamna očekivanja.
Većina žena, koje su sudjelovale u istarskom dijalogu, susretale su se posljednjih godina na raznim međunarodnim skupovima i konferencijama. Unatoč našoj želji za sestrinskom suradnjom i solidarnošću, ti susreti nisu uvijek prolazili ni bezbolno, ni bez opterećenja. Trebalo je odgovoriti na pitanja: Da li mi tamo nastupamo kao pojedinke, ili kao predstavnice svojih grupa? (I jedno i drugo. Kako kada.) Možemo li mi biti predstavnice čitavih nacija. (Naravno, ne!). Jesmo li krive za posljedice politika naših vlada? (Niti najmanje!!!) Ali svjesne smo odgovornosti vlastitog političkog djelovanja u svojim sredinama. (Iz izvještaja Vesne Kesić i Lepe Mlađenović)
Početkom svibnja u Zagrebu žene su obnavljale sjećanja. Ponovnim upoznavanjem i obnavljanjem osobnih kronologija i kronologija rata obilježena je desetogodišnjica Centra za žene žrtve rata iz Zagreba, ali i započeti novi zajednički projekti. To nije bio susret žena sa socijalne margine. U lošim vremenima bilo je dobro biti žena. g
Autorica je novinarka
i publicistica
