Arhiv tekstova
Pisma čitatelja
Ne zaboravite [okce!
Poštovani gospodine uredniče! Nedavno sam Vam poslao jedan članak, ali pretpostavljam da se njegov sadržaj nije uklopio u koncepciju Vašeg lista i vjerojatno nije bio dovoljno zanimljiv za šire čitateljstvo. Stoga Vam ovog puta pišem kraće pismo s osvrtom na Vaš, sada već uistinu ugledni tjednik. Kad smo konačno dobili naš, već u samom nazivu mnogo obećavajući list »Hrvatska riječ«, čiji je osnivač Skupština Autonomne Pokrajine Vojvodine, mislio sam da je hrvatski narod u Vojvodini definitivno doživio svoje kulturno-povijesno uskrsnuće. Jesam li ipak pogrešno procijenio ovaj, po mom mišljenju, vrlo značajni događaj? Da li sam ostao još na razini emotivnog doživljaja, dok većina mojih sunarodnjaka u regiji u kojoj živim, već obilato posjeduje darove: mudrost, razum, znanje, čak i savjet? Jer, pojedinci su već prije izlaska prvog broja »upozoravali« da to neće biti vrijedno čitati, da će to brzo prestati izlaziti, da to ničemu ne koristi i sl.
Iako je već potpuno evidentno da ovaj tjednik dobiva sve bolju fizionomiju i da iz broja u broj postaje sve kvalitetniji i sadržajniji, u hrvatskoj zajednici ovog dijela Bačke kao da se naslućuje jedna iznenađujuća i, za mene, nepoželjna slika stvarnosti. Naime, dok s jedne strane uredništvo i svi akteri u listu veoma aktivno i ambiciozno sprovode upravo one ideje koje su pripadnici naše zajednice godinama držali u glavama, i u ovom slučaju, da parafraziram urednika lista: »zatajila je samo publika«. U ovom slučaju zatajili su samo čitatelji!
Inače, list u naše mjesto stiže redovito kao i ostali tisak koji se prodaje na kioscima u Vojvodini. Na žalost, više se primjeraka vraća, nego što se proda. Postoji li mogućnost boljeg osmišljavanja Vaše marketinške službe? Usput, za novi pokrenuti list »Hrvatska riječ« u Plavni gotovo da nitko nije ni čuo. I na kraju, želio bih ukazati na jedan potencijalni, ne daj bože, kamenčić spoticanja u našoj nacionalnoj zajednici u Vojvodini. Kada pišete o prvoj operi bunjevačkih Hrvata »Dužijanca«, iskoristite uvijek priliku da spomenete i prvu operetu šokačkih Hrvata »Na vrbi svirala«. Oba ova glazbeno-scenska djela napisao je isti autor, dika našeg naroda dr. Josip Andrić. Praizvedba operete »Na vrbi svirala« bila je 1. veljače 1956. u samoj Plavni, i to je bio značajan kulturni događaj: omladina malog bačkog sela izvela je muzičku komediju u kojoj su i radnja, a i svi izvođači iz istog sela, isto kao i libretista-kompozitor.
Završavam s porukom da što više nastojimo da Vaš list i sva ostala izdanja NIU »Hrvatska riječ« stignu do svakog zainteresiranog čitatelja, pa će se i na taj način malo po malo otkrivati »zakopani i skriveni talenti« u našoj zajednici.
Zvonimir Pelajić,
prosvjetni djelatnik u mirovini
Plavna
Gospocka pripovitka
Poštovano uredništvo »Hrvatske riječi«! Oprostite Vi i čitaoci što pišem ikavicom. Tako mi dođe kad od srca pišem. Pozdravljam, moderiranje Vaše rubrike »pisma čitatelja«. To će Vam povećat prodajni tiraž.
Važnije od tog je da ljudima bude pružena prilika za dijalog. Božem prosti – kad kogod počne divaniti sam sa sobom – zna se di će doć na dijalog! Rad tog molim brez uvride: onaj članak u broju 17. str. 5. jeste moždar za kaki visokonaučni časopis. Ode mi se čini da »ne paše« jel je: 1. elitistički 2. dociranje 3. s neosnovanom nadom u (re) vitalizaciju. Svitu je dosta gospocke pripovitke! Ne samo kod nas. Vidite izlaznost na izbore, pridavanja, kupovinu štampanih stvari. Jedna elita (grofovi sridnjeg vika) nije to svatila pa je sama sebi grob iskopala (kaže se: »pijani grofovi«).
Ovaj naš svit (korenom Bunjevci), po sili zakona, ipak su se skoro svi popisali. Ispalo da nas trećina Hrvata, trećina (samo) Bunjevaca, a treća trećina očla med ostale, neopridiljene i neizjašnjene – a nepopisane.
Ovi drugi – samo Bunjevci – isprobavaju niki populizam. I opet molim bez uvride: prikazuju nas pismom i igrom, istražuju sad narod, sad nacionalnu zajednicu. Kaže Vujaklija u Rečniku da se to radi iz ljubavi prema narodu. Al ljubav se ni ode baš ne vraća zdravo. Ne tako davni »populisti«, propali su za nikoliko decenija od silne ljubavi s narodom u duhu »bratstva i jedinstva«. Glave njim došli njevi rođeni mangupi.
Treća trećina ćuti li, ćuti.
Kad ono knjazu Milošu rekoše da narod ćuti, on se odluči da triba »priokrinut list«. O tom se čuju glasovi i kod nas sa obadve, prve i druge po redu popisane strane – u korist treće, zacigurno našeg zbunjenog mladog svita, našim da ne kažem šta. Al kako? Nije dobar elitizam ni populizam? Jedne ovako zbunjene godine, piše Bunjevački kalendar za 1940. ovo: »Nek svaki ostane to što jeste i tu di je, a svi zajedno, i Bunjevci i Srbi i Hrvati da ostanemo složna braća u složnoj… », ondašnjoj državi. Ovo važi, po meni i sad. I dalje pišu: »Divanimo o našim problemima (dici, gazdovanju), ne o ‘njevim’«. Dakle, triba minjat narod – pa da! Samo kako? Pišimo ko Pestaloci i Komenski, pedagozi što su kazali: doživljajnom nastavom. Dijalog je ključni metod doživljavanja stvari. Nas na dijalog neće tirat ni Buš ni Solana. Uzdaj se u se i u svoje kljuse. Goveđi jezik je naslađi kad se kuva u svom sosu!
Alojzije Poljaković
Subotica
