Arhiv tekstova

Pjesnik intuicije i ljepote

aT  in Ujević je pjesnik koji je tražio put izražavanja idealnog apsoluta u stihovima. Okrenut svijetu poezije, Ujević je težio istinama koje se izražavaju umjetnošću. Izražavajući suštinu svog postojanja, ovaj pjesnik je predan intuiciji, a ne analitičkim raspredanjima. Ujević je za života napadan kao boem i nije bilo mnogo razumijevanja za njegovu poeziju. Pjesnik, esejist, književni kritičar, polemičar i prevoditelj, Augustin Tin Ujević rodio se 5. srpnja 1891. godine u Vrgorcu. Gimnaziju je završio u Splitu, dok je filozofiju studirao u Zagrebu i Beogradu, a zatim u Parizu, gdje je živio od 1913. do 1919. godine, kada se vraća u Zagreb. No, već 1920. odlazi u Beograd gdje je, s povremenim prekidima, živio sve do 1929. godine. Zatim živi u Sarajevu, pa u Splitu i ponovo u Zagrebu, sve do 12. studenog 1955. godine, kada je preminuo.
    Objavio je zbirke poezije: Lelek sebra 1920., Kolajna 1926., Auto na korzu 1932., Ojađeno zvono 1933., Rukovet 1950., Žedan kamen na studencu 1955., Mamurluci i pobješnjela krava 1957. Tin Ujević je prevodio s njemačkog, ruskog, francuskog, engleskog i drugih jezika, a 1938. objavljen je Skalpel iskosa, izbor Ujevićevih objavljenih članaka, eseja i studija.
    Nakon prvih objavljenih pjesama koje su matoševski dekorirane, Ujević je načinio kvalitativan i krupan pomak, već svojom prvom zbirkom Lelek sebra. Ujevićeve prve pjesme često su nacionalno angažirane, nakon čega, u drugoj fazi stvaralaštva, Ujević uspijeva da stvori svoj lični poetski izraz nadilazeći tradiciju koja je građena na elementima ispraznih zvučnih riječi, koje su trebale biti poticaj novom patriotskom čuvstvu. Ipak, kao što to napominje Šime Vučetić: »stara renesansna, petrarkističko-barokna poezija, podmlađenim melodijama, zazvučala je u Ujevićevim prvim ciklusima i omogućila, ne malo, rast Ujevićeve poezije, njezin procvat i njezin svojstven karakter«. Povodom rodoljubivih osjećaja u Ujevićevoj poeziji Ivo Frangeš postavlja jedno interesantno pitanje u svome eseju Nastup Tina Ujevića: »Davno je, i s puno razloga, upozoreno da je taj sonet (Oproštaj), zapravo Ujevićev intimni, poetski, nacionalni i ljudski program, srodan – po zamisli – Matoševu programatskom sonetu Mladoj Hrvatskoj… Da, to je Baudelaireov Voyage, kako je također upozoreno. Treba li sad govoriti o zakašnjenju, o razmaku od gotovo pola stoljeća? » Tin Ujević je prolazio razdoblja pisanja što su se poklapala s razdobljima povijesti europskog pjesništva: parnasovstvo, simbolizam, ekspresionizam, futurizam, nadrealizam. Ante Stamać precizno primjećuje da: »Ujevićeve jezične tvorevine ulaze u onaj sveobuhvatni proces, u kojemu – književnost proizvodi književnost«. Pored europskih pjesnika i struja koje je slijedio, treba istaći i Ujevićevu izrazito »whitmanovsku« fazu i uticaj Edgara Allana Poea, kao i pjesnikovo zanimanje za budizam. Nirvana kao duhovni ideal, javlja se u Ujevićevoj poeziji izrazom težnje za promjenom svijeta, koja je za ovog pjesnika moguća samo putem duha i jezika koji je sposoban da izrazi taj drugi, nepatvoren način postojanja u svijetu. Kao pjesnik, Ujević je prošao put od starinskih marulićevsko-matoševskih utjecaja do modernog vizionarskog izraza. Granajući se u više pravaca, Ujevićeva poezija izražava nemirenje sa svijetom u kojem je primjetna društvena degeneracija i jednodimenzionalne aktivnosti, ali i pored osjećaja nedovoljnosti, suvremenog besmisla i kaosa, Tin Ujević je u svijetu, koji nije mogao prihvatiti kao poredak, ipak u traganju za skrivenom ljepotom, nalazio smisao života.

Fisharmonika

Slika moje duše nema kronike.
Krajolik misli, to je zvuk harmonike.
Šišmiš je u kraju ko mrena na očima.
Gdje se sanja počinje? Gdje se
dočima?
Zemlji rastu kose. Taj je mjesec kopija
s neke razglednice stare što me opija.
Mi smo išli putem. Put je bio dug.
Kasno opazismo da je taj put krug.
Po danu mjesec na nas svoju slutnju sipa.
Divlji kesten cvjeta i miriše lipa.
U nama plamen skitnji strasnika.
Noć nam šalje ćuka, svoga glasnika.
I sve noću biva puno svete strave.
Šešir nam se diže sam vrh budne
glave.
Nas će obuzeti gorostasna šuma,
izrasti će lišće čak i povrh uma.
Je li usna zbori ili nebo svira?
Gostiona uz put sjedište je mira.
Istinskomu biću mi smo prešli među.
Žarki pelud s cvijeta pao nam na
vjeđu.
Noćas će se jasno složiti zvonici.
Aleluja, srećo, ustaju bonici.
Nama opet služe neumorne noge
do nade na zemlji i svjetlosti mnoge.
Tim krajem sutona što sanja o zori
šiknuti će noćas blijedi reflektori.
Kriknuti će ptice: gori šuma, gori.

A kad mlaz svjetlosti pane povrh
pjesme,
probudit će lugom pozaspale česme
i presahla vrela i umorne rijeke
kojim vjetar nosi sve jeke daleke.
Eto, zbori zemlja; eto šuma plače:
kad krčma na drumu dočeka svirače.
I ta svirka naše razgovore priječi,
i ti sneni zvuci jesu naše riječi.

Nužno, netko fali, kad nas
pjesma smami.
Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.


priredio: Z. Sarić