Arhiv tekstova
Vedra Tomićeva proza i »Godina zmaja« Psihomodovaca
Ante Tomi}:
»[to je mu{karac bez
brkova« (Prometej, Novi Sad, 2003.)
Ne hoteći kriterij zabavnosti nametnuti kao mjerilo kvalitete jer, naopako, tko bi tada preživio izuzev, dakako, nesretne Isidore Bjelice u srpskom, a odista zabavne Vedrane Rudan u hrvatskom književnom habitatu, ipak bih skrenuo pažnju na jednog hrvatskog spisatelja kod kog se humor u svom esencijalnom obliku sretno podudara s umjetnički visokom razinom i britkom kritikom svog egzistencijalnog okruženja. Radi se o Anti Tomiću (33), novinaru zagrebačkog »Jutarnjeg lista« i književniku, čiji je bestseller u Hrvatskoj, »Što je muškarac bez brkova«, nedavno objavio i ugledni novosadski nakladnik »Prometej«, s čijim prvim čovjekom, urednikom Zoranom Kolundžijom donosimo kraći razgovor na starnicama našeg i Vašeg tjednika, dragi čitatelji, odmah nakon rubrike o kulturi. Roman »Što je muškarac bez brkova« popunjava izvjesnu prazninu u hrvatskoj književnosti kada je riječ o humorističnom štivu, okrećući se istodobno tradiciji humorističnog romana u Evropi u 18. stoljeću, Gogoljevoj prozi takve vrsti, te, primjerice kultnom djelu Jerome K. Jeromea »Tri čovjeka u čamcu, a o psu da i ne govorimo«. »Jako volim humorističnu proznu tradiciju, sve od Marka Tvena, isto tako, volim »Dobrog vojnika Švejka«, te prozaiste tipa Hrabala, i tako dalje. Uvijek bih stavio »Pop Ćiru i pop Spiru« u torbu kada bih pošao na godišnji odmor. Dobar mi je osjećaj da mogu nasmijat ljude, ta moć da sam u stanju napisati dobru foru. Htio sam napisati turobnu priču o ratu, a na kraju je ispalo duhovito i zabavno štivo. »-kaže Tomić. To i jest turobna tematika, ali istodobno i vrlo duhovita, s puno »poena« i sjajnih »fora«, kako bi on sam to rekao, roman o beznadežnoj, nesretnoj JNA, njenim sramnim zadnjim danima i nečasnim (zlo) djelima po Hrvatskoj, ali i Sloveniji i Bosni, pa i Kosovu. Ne nužno tako eksplicitno i tim slijedom. Nakon urbane zbirke pripovijesti »Zaboravio sam gdje sam parkirao«, Tomić je napisao smojeovsku pripovijest o dalmatinskom selu i njegovim žiteljima, istodobno, napravio je i žanrovski preokret u kom se sjajno snašao, obzirom da je »Što je muškarac bez brkova« njegov roman prvijenac.
R. G. T.
»Godina zmaja«
Psihomodo pop
Sastav Psihomodo pop formiran je 1982. godine i ubrzo dostiže status klupske atrakcije. Naziv grupe odabran je po istoimenom albumu britanskog sastava Cocney Rebel, ali rad Psihomodo popa je na tragu muzike jedne druge grupe, sada već legendarnih Ramonesa, kojima Psihomodo pop i svira kao predgrupa na koncertima u Zagrebu i Ljubljani 1990. godine. Debi album »Godina zmaja«, Psihomodo pop objavljuju 1988. godine. Muzički producent je bio nezaobilazan Piko Stančić, koji je producentski zanat ispekao producirajući mnoge »novovalne« albume s početka osamdesetih godina. Na albumu se niže serija hit pjesama: »Frida«, »Ja volim samo sebe«, »Ramona«, »Nema nje (zauvijek)«, »Nebo«, »Rano jutro«; koje sastavu osiguravaju prerastanje okvira prvorazredne klupske atrakcije, jer te pjesme je prihvatila široka publika. Debi album »Godina zmaja« donosi sastavu reputaciju na koju su dugo čekali. Uslijedila je uspješna koncertna turneja, a zapaženi su bili i njihovi klupski koncerti u Nizozemskoj, što u svom programu bilježi prestižna svjetska glazbena televizija MTV.
Na svom debi albumu sastav Psihomodo pop utvrdio je svoj zvučni identitet. Iako je čujan snažan utjecaj Ramones-punka, koji Psihomodo pop kombinira s izvornim rock zvukom šezdesetih godina, karakterističan je upliv »power-pop« zvuka na cjelokupnu zvučnu sliku koji gradi ovaj sastav na albumu »Godina zmaja«. Album sadrži i obrade pjesama T. Rexa i nezaobilaznih Ramonesa, te autorske posvete Iggy Popu i Rolling Stonesima, što govori o muzičkim uzorima na kojima temelje svoj zvuk. Nakon prohujale »novovalne« euforije, album »Godina zmaja« bio je istinsko osvježenje na ovdašnjoj rock-sceni. Svoj kultni status u urbanim sredinama Psihomodo pop je pored žestoke svirke i upečatljivih koncertnih nastupa, osigurao jednostavnim, »uličnim« tekstovima krajnje rockerskog izraza, koji u slučaju Psihomodo popa sadrže pozamašnu količinu humora i ironije. Sastav je uspio afirmirati autentičan stil govora, koji je zasnovan na stilu življenja. Muzika Psihomodo popa je silovita, a pobunjenički duh, koji rock n roll u sebi po definiciji uključuje, održavaju ciničnim odmacima u tekstovima, bez trunke parolašenja, tako da cijela stvar zvuči zdravo i vitalno. U pozadini rada sastava stoji permanentna želja za izvrtanjem jednostavnog pop-koncepta, kojem podliježe ogroman broj konzumenata pseudo-kulture, koji su ovisni o »infotajmentu« koji je mješavina informacije i zabave za brzu upotrebu i još brži zaborav. Na svom debi-albumu Psihomodo pop je uspio izbjeći odbojnu pretencioznost, odgovarajući humorom i energijom rock muzike na posvemašnju dvoličnost svijeta u kojem jesmo. U svojim pjesmama ljepljive melodije, Psihomodo pop su uspjeli ostvariti govor o prijenosu stvari koje se osjećaju u stvari koje nešto znače.
Z. Sarić
