Arhiv tekstova

Podijeliti radost i bol

Iščitavajući vlastitu narav čovjek mora doći do zaključka da je u naravi i po naravi socijalno biće. Cijela povijest filozofije sa nemalo napora pokušava riješiti odnos osobe prema zajednici, i zajednice prema osobi. Mijenjaju se nauke, redaju se sistemi a problem ostaje: čovjek kao osoba i ljudska zajednica.
    Za nas kršćane postoji jedan model koji nam je objavljen. Naime, u opisu stvaranja, u jednom od dva izvještaja stoji napisano da je čovjek stvoren na sliku Božju. Srednjovjekovna filozofija pa sve do naših dana tu sličnost čovjekovu s Bogom je tumačila u činjenici da čovjek posjeduje besmrtni duh i da raspolaže duhovnim moćima kao što su razum i slobodna volja.

RAZGRANIČENE ZAJEDNICE: Tako je iz tih postavki dugi niz stoljeća i definirana ljudska osoba i redane osobine ljudske osobnosti. Međutim teologija novijega vremena je u tom istom izvješću stvaranja pronikla dublje u sam tekst gdje stoji napisano da je čovjek stvoren na sliku Božju ali kao muško i žensko, dakle kao množina a ne kao jednina. Teologija II. vatikanskog sabora je uspjela protumačiti, čini se, na vrlo uvjerljiv način činjenicu da je čovjek slika Božja po tomu što je stvoren na sliku Trosobnog Boga. Koliko god je to neprotumačiva vjerska istina ona je za razumijevanje čovjeka u odnosu prema njemu samome i u odnosu prema drugome bitna. Naime, mi u Boga vjerujemo kao jednu jedincatu neizmjernu narav, ali ispovijedamo u toj naravi tri Osobe. Te Osobe odvijeka žive u odnosu darivanja i primanja tako da primanje čini vlastitost a darivanje zajedništvo. I u toj činjenici otkrivamo, makar u ogledalu, kako kaže apostol Pavao i naslućujemo temelj naše naravi ali i temelj naše sreće.     Nemojte mi zamjeriti štovani čitatelji što sam vas ovim uvodom najteže vjerske istine malo umorio, ali mi je za poruku koju želim sa vama podijeliti neobično važno. Pokušajmo razmišljati zajedno. Počimamo od konstatacije da stanje u našoj zajednici ovako kakovo je nije dobro. Zajednica naime, može biti određena sa mnogim i raznim odrednicama od granične, teritorijalne do dobne i profesionalne. Ali to su onda baš tim granicama »razgraničene« i grupirane zajednice. Samo im je nešto zajedničko, a to zajedničko ne mora biti ni prihvaćeno, a pogotovu ne življeno, nego naprosto toleriramo. I sada je već u ovoj našoj zajednici puno umornih »razgraničenih« subzajednica koje se samo toleriraju. Žive jedni pored drugih ali su već davno prestali jedan drugoga susresti jedan drugom se veseliti, dijeliti radost i žalost, a da ne govorimo o sudjelovanju u sudbini i napose u odgovornosti.     
    Tako se događa od obiteljskog raslojavanja da nas ni rođenje novoga člana više ne obraduje kao što nas često ne ražalosti ni nečiji odlazak. Prihvaćamo to sa jednom nezainteresiranom rezervom: tako treba biti. U takvom stavu zaboravljamo da je polako naše narodno biće, doduše tolerantno, ali na svome zalasku. Više se nitko nikome ne raduje, jedva tko kome pomaže, a onda nam više ne treba ni suosjećaj u boli. Tako smo zajednica ali nismo zajedništvo. Što je razlika? Zajedništvo je aktivno zauzimanje za izgradnju zajednice do te mjere da je Isus postavio normu ljubavi i darivanja života za drugoga. Bog je zajedništvo triju Osoba koje se neprestano daruju i time ostvaruju neshvatljivi i neizmjerni život zajedništva u beskonačnoj sreći i blaženstvu.
 
SKIDANJE »ANATEMA«: Jedino se tu ostvaruje jedan neshvatljivi apsurd a najveća istina da se dajući umnaža i živeći »za« definira vlastita narav. Ako već jesmo stvoreni na sliku Božju onda drugoga puta sreći vlastite zajednice nema od puta izgradnje zajedništva. Aktivna izgradnja zajedništva od nas zahtijeva povratak u najdublje korijene kako pojedinca tako i one gore spomenute odvojenosti zajednice. To konkretno znači da nećemo moći poći putem sreće i izgradnje zdrave zajednice ako se ne opredijelimo za put zajedništva: moja radost je i tvoja, ali je i tvoja moja. Tvoja žalost je i moja, stoga je nosim ne pasivno, nego aktivno sudjelujući u činjenici da ti moram i trebam pomoći jer podijeljena bol je pola boli. U tom zajedništvu nas ne može ništa ometati da budemo angažirani na istim ciljevima, makar tom cilju išli vlastitim putovima. Susrest ćemo se. Cilj nas povezuje.
    Upitno je sada da li je ovoj zajednici jasan cilj? Želimo li budućnost, sreću pa i konačno blaženstvo toj svojoj zajednici kojoj moramo priznati više od obične faktičnosti, moramo reći to je moj narod, to je moj grad, to je moj brat, to je moj program, to je moj interes: da budemo sretniji. Ali ovako razmišljanje može započeti samo u vlastitosti srca koje je opredijeljeno da ostvari u sebi ovu sliku na koju je stvoren. Naš put je dakle aktivna izgradnja zajedništva. Tada će prestati tako bolni doživljaju neprimjećivanja, omalovažavanja i obezvrjeđivanja drugoga. Sreća koja predstoji i radost koja obogaćuje samo onda će biti prava ako je zajednička. Zatvorena sama u sebe i čuvana samo za sebe ona ostaje mrtva.
    Nama je potreban život i to život u izobilju. Tko će nam ga dati? Mi! Vlastitim opredjeljenjem, vlastitim angažiranjem i skidanjem »anatema« jedni s drugih da bismo od zajednice postali zajedništvo prepoznatljivo suodgovorno i sretno.    g