Arhiv tekstova
Privremena prijestolnica Ugarske
Početak XIV. vijeka Ugarsku je zatekao u feudalnoj anarhiji i dinastičkoj borbi. Posljednji kralj iz loze Arpadovića umro je 1301. godine bez muškog potomka. Iste godine u Stonom Beogradu (Székesfehérvár) grupa hrvatsko-ugarskih feudalnih oligarha trinaestogodišnjeg dječaka Caroberta, sina napuljskog kralja, okrunili su pod imenom Karlo I. Anžujski (I. Anjou Károly) za ugarsko-hravatskog kralja. Druga grupacija ugarskih velikaša, nekoliko mjeseci kasnije na istom mjestu ustoličuju za vladara dvanaestogodišnjeg Vencela, sina českog kralja.
Dinastičke borbe trajat će desetak godina (pojavit će se i treći pretendent iz loze Habsburgovaca) i u nesigurna vremena mladi kralj svoj dvor drži u Petrovaradinu i Temišvaru. Tako Petrovaradin umjesto Budima privremeno postaje prijestolnica Ugarsko-Hrvatskog kraljevstva. Mladi kralj ne može stolujovati u Budimu, jer budimski građani podržavaju drugog kralja Vencela, i kad ih papa zbog toga anatemizira, oni anatemiziraju samog papu i ugarski visoki kler (tri stotine godina poslije pokrštavanja, Mađari nisu baš veliki vjerski fanatici).
PO EUROPSKOM UZORU: Izbor Petrovardina za prijestolnicu uopće nije slučajan. Leži na posjedu oligarha Južne Ugarske Csák Ugrina (njegov je dio Bačke, i cijeli Srijem i Slavonija) koji zajedno sa Šubićima, papom Bonifacijem VIII i većinom katoličkog visokog klera, od početka podržavaju mladog kralja. U blizini je sjedište Bačke biskupije kao i važni rječni prijelazi, ovdje se mogu kontrolirati glavni vodeni i suhozemni putni pravci. Tu se proizvodi jedan od glavnih izvoznih artikala srednjovjekovne Ugarske, srijemsko vino. Znači, položaj Petrovaradina je ekonomski i strateški vrlo bitan u to doba.
Zašto je Karlo I. Anžujski bitan za našu priču o gradovima? Prije tatarske najezde u Ugarskoj je bilo svega nekoliko zidom okruženih gradova, kakvih je bilo u zapadnoj Europi. Poslije pustošenja Mongola, Bela IV. pospješuje gradogradnju dajući povlastice pojedinim naseljima, npr. 1241. Gradec (pored biskupskog Zagreba) proglašava slobodnim kraljevskim gradom. Pospješuje i izgradnju tvrđava i utvrđivanje samostana i crkvi (zato se utvrđuje cistercitski samostan u Petrovaradinu). Ali sve ovo je malo, da bi gradovi zbilja napredovali, potreban je i razvijeni robno-novčani sustav. Na početku vladavine Karla I. ima svega deset gradova u zemlji (bez Dalmacije). Mladi kralj sa zapadnim (talijansko-francuskim) iskustvom izvršava reformu novčanog sustava. Umjesto nekontroliranog izvoza zlata i srebra (četvrtina europske proizvodnje u njegovo doba) sam kuje novac po talijanskom, fijorentinskom uzoru (zlatni fijorin), i u promet uvodi ugarsku zlatnu i srebrenu forintu. Znači, jedan od bitnih čimbenika razvoja gradova su autonomija, trgovina i čvrsta valuta.
U njegovo doba Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo postaje organski dio (zapadne) Europe. Nakon sedamsto godina mi ponovo težimo tome. Zato je Petrovaradin bitan u kulturno-povijesnom smislu, jer je privremeno bilo prijestolnica jedne proeuropske države.
ŠKOLA I INKVIZICIJA U KAMENICI: Razvoj gradova u anžuvinskom periodu i kasnije teče polako, ali sigurno. Geslo tadašnjih vladara je »bogati gradovi, bogati građani, bogata država, a samim tim i ja«. Tako krajem XV. stoljeća u Srijemu i Slavoniji ima 34 grada, 33 utvrde i 1.182 naselja. Tada nastala mreža gradova važi sve do današnjih dana. U to doba gradovi su razgranate osnove, između istaknutih zgrada: crkve, samostana, grupe kuća bogatih građana, nalaze se polja, vinogradi, pašnjaci. Ova slika grada važi i za tako velike gradove kao što je na primjer Prag. Razvijeni gradovi postaju i mjesto pojave hereze. U Pragu Jan Hus, (spaljen 1415) među ostalim herezama pripovijeda potrebu da vjernici propovijedi slušaju na svom materinjem jeziku. Hereza, po njemu nazvana husitizam, raširila se naročito po rubnim područjima zemlje (Srijem). Papa šalje franjevačkog fratra Jacopusa de Marchiu da vodi bespoštednu borbu protiv heretika »koji su se jako namnožili« na jugu zemlje. On boravi četiri godine na ovim prostorima (od 1436. do 1439.) i 1438. godine svoje sjedište uređuje u Kamenici (tada Kamonc) »u kapiju hereze«, kako pišu tadašnje kronike. Jedan od glavnih heretika bio je kaplan Balázs (Balaž) koga su građani Kamenice, jer je bio bistar, o svom trošku školovali na Praškom univerzitetu, i obećali mu mjesto župnika kada se vrati sa školovanja (1508. godine spominje se gradska škola u Kamenici).
Majstor Balaž je pobjegao u Bač, gdje se odrekao hereze i gdje je karijeru završio kao veliki prepošt. Mnogi drugi su isto pobegli, neki čak do Moldavije, među njima dva fratra Bálint Újlaki (iz Iloka) i Tamás Pécsi. Školovani u Pragu kao Husovi sljedbenici počeli su oko 1430. godine prevoditi Bibliju na mađarski jezik kod istomišljenika u Kamenici. Oni su prije 570 godina shvatili značaj školovanja na materinjem jeziku.
U sljedećem broju:
Titel i Slankamen
