Arhiv tekstova
Nepodnošljiva lakoća vladanja
Srbija je umorna od lidera, konstatirano je još u doba uspona Miloševića, jednog u nizu onih koji su željeli da vode ovaj narod. Srbija je sada umorna od predugog nadanja da će se upristojiti – i ona sama, i njeni brojni lideri. Svađe, optuživanja, objelodanjivanje tajnih dogovora i dilova, netrpeljivost, postali su sama suština naše svakodnevice. O čemu se tu radi teško može dokučiti prosječan građanin ove umorne zemlje, deprimiran i apatičan već opasno dugo. Jedino oni nisu ni deprimirani, niti apatični. Naprotiv, spremni i orni za dalje cijepanje dlake i tjeranje maka na konac, iza čega očito stoje inspirirajući osobni interesi. Zašto je to tako i ima li tome lijeka, čini se da ni osvjedočeno mudre glave ne mogu do kraja definirati. Profesor Fakulteta političkih znanosti, ugledni sociolog dr. Ratko Božović, ocjenjuje da su žestoki sukobi predstavnika vladajuće koalicije skoro na granici patologije, te da političari moraju prestati da nas sluđuju. Oni na takvo ponašanje nemaju pravo: mogu međusobno da se ne vole – što za njih nije ništa neobično – ali se moraju navići da prevazilaze konflikte, kako u interesu svojih birača, tako i u svom osobnom, kaže dr. Božović.
Moraju li i mogu li uopće? Pristalice teze da su u borbi, pa i tržišnoj, dozvoljena sva sredstva dokazuju da su aktualne svađe na političkom tržištu uvjetovane nagovještenim i mogućim izborima, a po starom balkanskom običaju, cilj svakoga natjecanja nije biti bolji od protivnika, već svoga rivala devalvirati do besmisla. A kada izbori prođu, oni koji su najprljavijim smicalicama uspjeli dokazati koliko su njihovi konkurenti prljavi te tako zadobili naše povjerenje, ponovo će postati pristojni građani i odgovorni političari (?). Takva računica bi se mogla pokazati kao kobni nedostajući hromozom u proračunu naših političkih genetičara. Ili, kako bi rekao pacijent jedne »psihijatrijske ustanove« u onom vicu: Ja jesam lud, ali nisam glup.
POLITIČARI ZBUNJUJU GRAĐANE: »Iz ugla komunikacije s javnošću ovo što se događa dakako nije dobro. To prije svega zbunjuje građane, stvara jedan osjećaj nesigurnosti, i nestabilnosti, a sigurno je i da remeti ugled političke institucije koja se zove DOS, kaže za »Hrvatsku riječ« dr. Predrag Vujović, direktor beogradske Poslovne škole za public relations. Moj utisak je da oni ipak nisu potpuno neobaviješteni o pravilima dobre komunikacije, da imaju neke treninge, te da u samoj Vladi ima ljudi koji kvalitetnije nastupaju od drugih. Ipak, ono što je osnovni utisak je da krajnje iracionalno pristupaju komunikaciji s javnošću, i u svojim nastupima često daju brzoplete izjave, nepromišljeno i nepripremljeno, što u krajnjoj instanci stvara loš utisak ne samo o Vladi i političkim strankama iz kojih dolaze, već i o njima osobno. Jer staro je pravilo da kad govorite negativno o drugim ljudima, samim tim govorite negativno i o sebi.«
U zemljama dulje demokratske tradicije političari i predstavnici vlade svakako ne istupaju po svojoj volji, i prethodno se ne pripremivši za javne nastupe. Kod nas se ta faza pripreme preskače i direktno se zovu mediji kada se želi nešto reći. Pri tom često izjave daju u nekom emotivnom stanju, ocjenjuje profesor Fakulteta političkih znanosti u Beogradu dr. Čedomir Čupić, napominjući da u odgovornoj i demokratskoj državi postoji točna procedura po kojoj se odgovara, kako građanima, tako i krivično, ako postoji odgovornost. »Odgovornost proizlazi iz obećanja i ako je političar nešto obećao, ili nešto javno saopćio a to nije tako, onda u najmanju ruku on treba da podnese ostavku. Ukoliko to ne učini sam, mora ga smjeniti parlament, vlada ili institucija u kojoj je na funkciji«, kaže dr. Čupić.
Neodgovornost i političku neozbiljnost građani svuda u svijetu po pravilu kažnjavaju uskraćivanjem svoga glasa na izborima onima koji djeluju neozbiljno i neodgovorno, napominje dr. Vujović, podsjećajući da se i kod nas to isto događa na lokalnom nivou – svake četvrte godine u mnogim općinama mijenja se vlast, jer je na mikroplanu mnogo lakše uočiti takve propuste političara, kao i njihova neispunjena obećanja.
Direktor agencije Strategic marketing Srđan Bogosavljević također upozorava lidere DOS-a i Vladu Srbije da javno mnjenje sukobe u jednoj političkoj grupaciji uvijek kažnjava apstinencijom na izborima. Međusobne prepirke lidera DOS-a su vrlo često autistične jer se oni uglavnom pozivaju na neke sebi znane situacije i nitko ne razumije o čemu pričaju, kaže Bogosavljević. Ta igra autogolova u Srbiji se nastavlja i po svemu sudeći bit ćemo svjedoci pada popularnosti svih političkih stranaka koje učestvuju u sukobu, ocijenio je Bogosavljević.
RAST NEOPREDIJELJENIH: Kako govore podaci najnovijeg istraživanja agencije Medium iz Beograda, 40 posto građana ne zna za koga bi glasalo, ili kaže da ne bi uopće glasalo. Prva na listi popularnosti je u stvari stranka izvan DOS-a – Demokratska stranka Srbije, čiji je rejting blago porastao u odnosu na travanjsko istraživanje sa 14,2 na 15 posto. Rejting Demokratske stranke je opao, nakon velikog skoka poslije ubojstva premijera Srbije, kada je bio 17,7 dok je sada na razini od 15,9 posto. Porast popularnosti bilježi i G 17 plus, koji je zadobio devet posto povjerenja građana, u odnosu na 6,3 tijekom travnja.
U toj srbijanskoj političkoj rašomonijadi sadašnja opozicija očito seiri nad neodgovornošću i bahatošću poslijelistopadske vlasti, osjećajući valjda i svojevrsnu satisfakciju zbog pretrpljenog poraza. Kako je ovdje amnezija nacionalna karakterna osobina, treba podsjetiti da prostota na javnoj političkoj sceni nije patent ove garniture. Naprotiv, bahatost ovdje traje već eonima, ali je političkom modelu, koji je stvorio Milošević, ona bila najmanje što su mu građani mogli zamjeriti. Bježanje pred policijskim suzavcem i pendrecima je iskustvo koje je u tim tmurnim vremenima spadalo u »rok službe«, i svatko tko je to iskusio morao se osjećati privilegiranim u usporedbi s istraumatiziranim povratnicima s raznih ratišta, koji su opet bili djeca Fortune u odnosu na svoje izgubljene i izginule drugove. Ono što je taj režim priuštio ljudima s one strane granice je izvan ove usporedbe. To ne treba zaboraviti. Građani su u dramskoj predstavi »5. listopad« rado sudjelovali upravo da bi izmijenili tu morbidnu sudbinu svih nas, i prije svega su od nove vlasti očekivali pristojnost i poštenje. I zato je ova besprizorna politička nekultura toliko neprihvatljiva…
Ali, Srbija je očito umorna i od ovakvih tekstova. g
