Arhiv tekstova

Mala moja, al je paranoja

Ima li Vojvodina ekskluzivno pravo na autonomiju? Je li »vojvođansko pitanje« uopće pravo pitanje, ili je riječ o mistifikaciji, političkoj, dakako. To je danas, misle neki, pravo pitanje, a ne kakva je i kolika autonomija potrebna Vojvodini.
    Po mišljenju ekonomiste, libertijanca, predsjednika Programskog savjeta Centra za liberalno-demokratske studije, Boška Mijatovića, iznetom u članku objavljenom u travanjskom broju revije »Prizma«, Vojvodina nema utemeljeno pravo na autonomiju, ona eventualno može postaviti nekakav subjektivan, na želji zasnovan zahtjev. Autonomaško pitanje je, dakle, kvazi pitanje koje služi politikantskim svrhama – kako se iz autorovog teksta može zaključiti – »Čanka i drugova«.

ČUDNA KOINCIDENCIJA: Ne treba čuditi kad neki dosljedni libertijanski mislilac, koji državu nozikovski shvata kao noćnog čuvara, smatra da nema smisla noćnom čuvaru ograničavati stražarsku rutu. U takvoj državi i kolektivno pravo nekakve grupe građana koji su stanovnici iste teritorije, zapravo, ne može egzistirati, jer ni jedno kolektivno pravo, za dosljednog libertijanca, ne egzistira. Dakle, ne mora čuditi što netko pitanje autonomije ne smatra teorijski i praktično održivim. Ali, čudi nešto drugo. Dva tjednika iz prijestolnog Beograda, jedan što izlazi sred tjedna a drugi nezavisan, objektivan i kritičan, dva tjednika toliko različita – i koncepcijski i stilski – dva tjednika na čijem čelu stoje različite, čak duhovno suprotne, uredničke osobe, dakle, dva po svemu suprotstavljena novinarska i izdavačka stila, našla su prošlog tjedna zajedničku dodirnu točku: oba glasila objavila su, ili, bolje reći, pretiskala tekst Boška Mijatovića. Kad se desi takva koincidencija, čovjek se uvijek mora zapitati što je toliko oduševilo uredničke umove, te su posijegnuli za reprintom rečenog teksta? Biti će da je više od preciznosti i oštre argumentacije pretiskače teksta oduševio sljedeći zaključak: »Vjerujem da ne postoje ozbiljni objektivni razlozi za utemeljenje asimetrične autonomije ili, čak, republike Vojvodine. Subjektivni razlog – da znatan broj građana Vojvodine želi (umjerenu) autonomiju – svakako predstavlja činjenicu koja se ne može zanemariti u političkom životu. Nadam se, samo, da isključivi osnov te želje nije sebična težnja da se plati manji porez zajedničkoj državi. Na kraju, vjerujem da nema sumnje da bi realizacija radikalnih programa a la Čanak/Liga donijela nepotrebnu štetu i Vojvodini i Srbiji. »Lijep zaključak, čisto teorijski potkovan bez ikakvih političkih zadnjih namjera i samo je potreba za širenjem istine natjerala uredništvo dva gorepomenuta tjednika da multipliciraju njegov utjecaj. Sad ti budi za nešto drugo sem »subjektivnih razloga«, odmah ćeš postati netko s »radikalnim programom«, dakle, štetočina »a la Čanak«.

DIMNA ZAVJESA: Bilo bi krajnje neprimjereno ovdje detaljno prepričavati argumentaciju iznesenu u članku Boška Mijatovića. Ipak, recimo samo ukratko da se ona svodi na pobijanje tri navodno ključna argumenta autonomističkih dokazivanja, a to su povijesni razlog, kulturni razlog i gospodarski razlog. Sva tri razloga Mijatović seče kao Sabljom. Istina je da u nekim raspravama o autonomiji Vojvodine egzistiraju ova tri razloga, ali je istina da se oni često, naročito od centralista, karikiraju i simplificiraju. Tako dolazimo da nakaradnih tvrdnji koje više pjevaju nego što govore, tipa: »imali smo mi nekad autonomiju«, »mnogo smo mi kulturniji od onih tamo dolje« i već poznatu »točku na pljačku«. Autor ih ovako iskarikirane i simplificirane izlaže, a onda nadmoćno rasklapa i pobija. To se u srednjoškolskim udžbenicima zove »greška lažnog pitanja« i poznata je logička greška koja šverca lažne stavove u sugestivna pitanja. Bilo bi poput vijanja vlastitog repa pobijati Mijatovićeve argumente jer se oni odnose na razloge koji nisu dobro interpretirani. A pored toga, to nisu jedini razlozi koji mogu biti navedeni u prilog tezi o utemeljenosti zahtjeva za ekskluzivnom autonomijom Vojvodine. To što programski dokumenti pojedinih partija ne sadrže neku argumentaciju, ne znači da ona ne postoji i da je nije moguće koliko sutra politički operacionalizirati. Programski dokumenti su i tako pragmatičko-politička stvar sklona mijenjanju.
    Uvijek kad se sretnemo s ovakvom vrstom navodnih pobijanja »s visoka«, moramo se zapitati zašto ona izgledaju kao dimna zavjesa koja treba prikriti pravo stanje stvari. Naime, treba se zapitati zašto izvjesni politički slojevi postaju nervozni pri pomenu baš autonomije Vojvodine? Suvremena ideja autonomije ne dovodi u pitanje funkcioniranje države, ne negira fiskalnu ili kakvu drugu funkciju centralne države, ona samo izmiče tlo pod nogama ideji nacionalne države, čineći je bespotrebnom, otkrivajući njoj imanentnu etno-kulturnu nepravičnost, razarajući njen agresivno-većinski nacionalni potencijal. Zato, ideja autonomije Vojvodine ima protivnike upravo u onim vjernicima – nacionalnim i nacionalističkim – kojima je isključivo nacionalni kvasac ono od čega se mijesi državno tijesto. Zato se libertijanac Mijatović, kad negira legitimnost Skupštine Vojvodine (… »stranke koje nemaju odgovarajuće uporište u biračkom tijelu dobiše polovinu zastupnika u Skupštini Vojvodine i sad se hvale navodnom političkom legitimnošću«…) drži ruku pod ruku s pokrajinskim desničarima koji, prebrojavajući mandate zastupnika po nacionalno-krvnim grupama, zaključuju da Skupština Vojvodine nije srpska, što će reći, nije ni legitimna.   g