Arhiv tekstova
Političari se moraju plašiti novinara, a ne novinari političara
Savezni tajnik za informiranje Slobodan Orlić tijekom posjeta Subotici boravio je i u uredništvu »Hrvatske riječi« (što je, zanimljivo je spomenuti, prvi posjet jednog ministra našem uredništvu). I sam svojedobno novinar prije »odmetanja« u političare, Orlić je nedvojbeno pravi sugovornik o položaju i sudbini medija u nas, (još) uvijek vrućoj i zanimljivoj temi kako za same sudionike u medijskom životu zemlje, tako i za dalju sudbinu reformskih procesa u društvu.
HR: Zakon o informiranju je (na koncu) usvojen, ali su se još tijekom njegovoga usvajanja u republičkom parlamentu mogle čuti brojne primjedbe na njegov finalni oblik – od novinarskih asocijacija, pojedinih novinara ali i šire javnosti – a odnosile su se prije svega na intervenciju Vlade u prepravljanju prijedloga zakona. Kako komentirate te nesporazume?
Činjenica je da je novinarima bio neophodan zakon, i dobro je što su ga pisali novinari, a ne političari. Ali činjenica je i da je taj zakon u nekim segmentima izmijenjen u odnosu na prvobitnu verziju, koja je došla od novinara. Određeni poslanici i partije, i DSP je jedna od njih, nisu ni na koji način i ni kojim amandmanom željeli mijenjati tu novinarsku formu. Mislim da je ovog trenutka manje važno što je Zakon donijet u izvanrednom stanju, jer ga je trebalo i mnogo ranije donijeti, koliko to što pojedine grupacije novinara, kao i oni koji su radili na tom zakonu, nisu zadovoljni finalnom verzijom. Uslijedili su razgovori s Republičkom vladom, koja je jedino mjerodavna da raspravlja o tim primjedbama – ali nije samo zakon problem novinara u Srbiji, već postoji čitav niz drugih – i ja sam osobno spreman da podržim njihove primjedbe, pogotovo što se one odnose na to da su neka pravila igre u tom novinarskom sektoru više omeđena nego ona koja se odnose na neke druge strukture. Osnovna ideja je da se neka prava i obaveze novinara utvrde zakonom, ali i da se utvrde obaveze i prava i političara i svih onih koji obnašaju javne funkcije, što bi trebalo uraditi kroz zakon o slobodnom pristupu informacijama. Mislim da tu kompletnu medijsku sliku možemo dobiti tek kada dobijemo ta dva važna zakona na snazi i kada i jedan i drugi budu podudarni sa svojim sadržajem.
HR: I sami ste nekada bili novinar, dok se sada nalazite »s druge strane mikrofona«. Kakvo je sada Vaše viđenje aktualne medijske situacije?
Novinarsku profesiju danas kod nas treba gledati kroz prizmu mnogih stvari. Ključna je i definitivna ta što Srbija nije imala zakone u toj oblasti koji su joj potrebni. Sada ih ima, ali opet jednim dijelom, kao i njihovu primjenu. Kada, recimo, govorimo o zakonu o radiodifuziji, njegova suština je u tome da se formira to neovisno regulacijsko tijelo i počne s radom, kako bi se Radio-televizija Srbije kao državna televizija – u proteklom periodu televizija jednog čovjeka i njegove partije – pretvorila u jedan javni radiodifuzni servis, i time izostane bilo kakva politička manipulacija njime, ove ili neke nove vlade sa tom kućom. Taj radiodifuzni savjet međutim još nije počeo da radi. Čekamo, dakle, to regulacijsko tijelo koje treba da odredi upravljačku strukturu RTS, a čekamo i zakon o slobodnom pristupu informacijama. Do sada smo, eto, dobili samo taj zakon o javnom informiranju, i neke nelogičnosti koje iz njega slijede. S druge strane, kada govorimo o novinarstvu i medijima, ključni segment je sigurnosni, a on se u novinarskim kategorijama tumači kao istraživačko novinarstvo. Istina je da nemamo veliki broj kvalitetnih novinara u Srbiji, da je veliki broj njih u zadnjih deset godina promijenio profesiju i napustio novinarstvo. Pri tom su novinarske škole uništavane, fakulteti su uništavani, jer su bili pod direktnom kontrolom nedemokratskog režima – kako, recimo, Politikina i Borbina kuća, tako i Fakultet političkih nauka. Tu su se pojavljivali više politički komesari, nego ljudi koji se bave medijima, i objektivno, ta struka je ostala obezglavljena. Normalno je da nam sad treba nekoliko godina da mi od jednog novinara napravimo dobrog novinara. Redakciju možete u roku od mjesec dana opremiti uz pomoć raznih donacija, i da to funkcionira. Ali, ona sama po sebi, ako nema kadra, ne može funkcionirati dobro. A kadar ne možete napraviti za mjesec ili dva. Za to vam je nekad potrebno nekoliko godina dobre i prave obuke, da bi se na koncu vratilo povjerenje čitatelja, i povjerenje najšire javnosti u medije. A s druge strane, da bi novinari bili sigurni u ono što pišu i što rade potrebna je ta sigurnosna činjenica. Ne treba zaboraviti da su Slavko Ćuruvija i Dada Vujasinović ubijeni prije 5. listopada, a nakon dolaska Demokratske opozicije Srbije na vlast ubijen je Milan Pantić u Jagodini. Njihove ubojice i nalogodavci nisu nađeni. Generalno, nije podvučena ona crta između straha s jedne strane i profesije s druge. I pojedini novinari s razlogom imaju veliki strah u odnosu na to koliko se smije ići u tom istraživačkom novinarstvu. A ono je u jednoj zemlji u tranziciji, kakva je Srbija danas, veoma potrebno. Odnos političara i novinara također treba gledati s više aspekata – jedan je strah a drugi novac. Dakle, uvjeren sam da dokle god političari u Srbiji budu imali više para od novinara, i veće plate od novinara, situacija ne može biti dobra. I dokle god se novinari u Srbiji budu više plašili političara nego obrnuto, situacija u medijima neće biti onakva kakva jeste u europskim zemljama.
HR: Zašto se u stvari oteže s donošenjem zakona o slobodnom pristupu informacijama?
Mislim da je on u završnoj fazi, i dobro je što te zakone pišu oni kojih se oni najviše tiču. Na tim zakonima danas rade i pravnici i novinari, ni zakon o slobodnom pristupu informacijama ne piše nijedna stranka u okviru DOS, već Beogradski centar za ljudska prava, u suradnji s novinarima, i ja vjerujem da će već tokom ljeta biti na dnevnom redu parlamenta Srbije. On je u završnoj fazi, i treba očekivati njegovo usvajanje.
HR: Nedavni nesporazumi šefa vladinog biroa za informiranje Bebe Popovića s novinarima samo su jedna od ilustracija odnosa Vlade prema medijima, kojim novinari naravno ne mogu biti zadovoljni…
To je svakako trebalo riješiti kroz institucije. Vladi Srbije je nedvojbeno od samog početka bilo potrebno neko tijelo – dvije godine unazad jedino smo Sekretarijat za informiranje na saveznoj razini, i ja kao savezni tajnik bili zaduženi za sve ono što se dešavalo na republičkoj razini. A svi zakoni koje smo spominjali, i generalno stanje u medijima direktno su bili vezani za Srbiju, osim jednog malog dijela koji se ticao reguliranja statusa stranih dopisnika, i reorganizacija saveznih medija, Borbe, Tanjuga i YU info kanala. Moja direktna sugestija premijeru da on mora napraviti jedan organ koji bi se faktički bavio problemima novinara nije, međutim, prošla na vladi. Novinari tako nisu dobili svoju instituciju. Vlada je imala taj Biro za komunikacije, ali on je bio zadužen samo za priopćenja – iako neko tvrdi i za neke druge stvari. Ipak, mislim da novinarima generalno ne treba ministarstvo informiranja kao ministarstvo istine, niti ministar informiranja kao glavni i odgovorni urednik svih medija, kao što je to ranije bio slučaj. Ali, u procesu tranzicije i donošenja važnih zakona, i sigurno velikih problema s kojima su novinari suočeni, morao je postojati jedan resorni sekretarijat ili odjeljenje koji bi mogli da odgovore na neka od pitanja kakvo je, recimo, i pitanje položaja manjinskih medija, i prezentirati konkretnu strategiju države prema tom problemu, a ne da se ona plasira kroz ad hoc izjave određenih političara. Što se tiče ovog posljednjeg incidenta (on jeste samo u domenu incidenta), postoje ozbiljne i krupne stvari koje se u Vladi dešavaju, rekao bih kod pojedinih ministara i nekih od njenih službenika kojima bi se vlada morala pozabaviti. Ja vjerujem da se te greške mogu ispraviti u hodu, ali se taj odnos novinara i političara mora umnogome izmijeniti, jer sve što mi radimo pada u vodu ukoliko dobije drugu dimenziju kroz medije, ili ukoliko, kao što je bio slučaj sa posljednje sjednice predsjedništva DOS-a, novinari nemaju pristup informacijama i napuste mjesto gdje su bili. Onda mi sve uzalud radimo, ako nema te komunikacije i nema tog odnosa da neko ono što mi radimo u krajnjoj liniji finalno prenese javnosti na uvid
HR: Na drugoj strani stoji, dakako, odgovornost novinara za ono što se u nedavnoj prošlosti događalo. Mnogi odavno iščekuju i zahtijevaju lustraciju, ali još uvijek nema neke konkretne inicijative…
Zato što nema zakona o lustraciji. Možemo pogledati primjere nekih drugih zemalja koje su lustraciju uspješno sprovele. Mislim da je situacija u Srbiji, da je bilo političke mudrosti, bila zrela da se lustrira šestog listopada, i da su svi oni koji su na ovaj ili onaj način učestvovali u izgradnji jednog nedemokratskog režima, kršeći ljudska prava, faktički bili spremni i sami da se povuku. Niko im, međutim, nije dao takvu šansu, i oni su ni krivi ni dužni ostali na nekim pozicijama, i rekao bih da i dan-danas na ovaj ili onaj način kroje naše sudbine. Činjenica da dio kriminalaca koji je učestvovao u ubojstvu premijera Srbije i ubojstvu Ivana Stambolića, a koji dolazi iz policije jasno ukazuje na to da su oni faktički do dana hapšenja bili pripadnici te iste policije. Oni su u uniformama i značkama policije nove demokratske Srbije dvije i pol godine poslije petog listopada, sve do ubojstva premijera, slobodno šetali ulicama. Nismo uspjeli riješiti to na naš način, mirnom i demokratskom smjenom vlasti, i to treba riješiti zakonskim putem i lustracijom.
Kada se govori o lustraciji u novinarstvu, onda su strukovne organizacije i novinari ti koji će jasno ukazati na to tko je proteklih deset godina radio kao politički komesar, a ne kao novinar, i širio jednu ratnohuškačku politiku i propagandu, i tko je koristio dnevnike i informativne emisije da vodi ratove a ne program. Ja mislim da to trebaju kazati novinari, a ne političari, jer u suprotnom neodoljivo će podsjetiti na Vučića, Matića, i Markovića koji su licitirali imenima novinara, stranih plaćenika i špijuna, i mislim da je to ostavilo veoma loš prizvuk. Moje je mišljenje da nitko iz demokratske strukture ne treba da se bavi time, već da novinari jasno izađu sa imenima onih koji ne zaslužuju da ostanu ni u strukovnim organizacijama, a ni u samoj profesiji.
HR: Medije poput »Hrvatske riječi« novi Zakon o informiranju stavlja pred neizvjesnu budućnost glede najavljene privatizacije i manjinskih glasila. Što mislite o takvom stavu države?
Netko se tim problemom morao sistematski baviti, a ne kada dođe situacija da reagiramo na ovaj ili onaj način. Mislim da je veoma loše da manjinski mediji, bilo da se radi o Hrvatskoj riječi ili nekom drugom listu, ne budu na budžetu. Vi tada jednostavno tim listovima ne dajete šansu na tržištu. Onda je bolje reći da ti mediji i ne postoje. To je upravo poruka koja se stvarala desetljećima iza nas. Ovaj je list funkcionirao jedno kratko vrijeme, onda je prestao da radi, i sada je ponovo počeo izlaziti u jednoj drugačijoj atmosferi i drugačijoj Srbiji. Trebalo bi samo uzeti iskustvo drugih zemalja. Ako se stalno pozivamo na Vijeće Europe, na Europsku uniju, na zemlje na koje Srbija treba sličiti, onda samo treba prepisati te modele, na koji način se takvi listovi financiraju i na koji način su dozvoljeni kanali njihovog financiranja. Ali generalno gledano, ako se država hvali da ima manjinske ustanove, onda ona treba u najvećoj mjeri i da ih izdržava. Privatizacija je jednaka gašenju tog lista, i to je svakako loša poruka za naše partnere koje danas imamo svuda u svijetu.
HR: Jasno je da je jedna od najtežih zadaća ove vlasti borba protiv korupcije i kriminala. U kojoj je ona fazi, nakon »Sablje« i ostalih akcija nadležnih organa?
Smatram da politička odgovornost za sve one koji su izazvali 12. ožujak mora postojati. Dakle, imali ste ljude koji su ovom zemljom vladali u deceniji iza nas, imali ste ljude koji su bili spremni da ubijaju Hrvate, Muslimane, Albance, a na kraju se pokazalo i Srbe, dakle sve one koji su im bili na putu stvaranja jedne velike, nedemokratske Srbije. Imali ste političare koji su se hvalili suradnjom s Irakom, i Sadammom Huseinom, a danas imate grobnice u toj zemlji gdje se iskopava po deset i petnaest hiljada leševa. Ti političari koji u se rukovali sa Sadammom i odlazili kod Sadamma na isti način na koji su to radili zajedno sa Miloševićem jasno su stavili do znanja kako Srbija treba da izgleda i kako se treba odnositi prema svima koji nisu Srbi, ili koji su loši Srbi, kao što pokazuje slučaj Zorana Đinđića i Ivana Stambolića. Dakle, iza svega što se desilo 12. ožujka, ne stoje samo kriminalci i narko dileri, stoje i političari, stoji jedan dio opozicije, jasno ilustriran u predstavnicima Srpske radikalne stranke i Stranke srpskog jedinstva, koji su željeli nasilan prevrat vlasti i krvoproliće u Srbiji, koji su željeli da taj točak Srbije vrate unazad. To naravno nije bilo moguće i na nama je sada da tu samu borbu dovedemo do kraja. Ja u ime svoje partije mogu reći da nisam zadovoljan da se za sve što se desilo u Srbiji osude kriminalci, jer to znači da je našeg premijera netko ubio zbog droge, zbog krađe kola, zbog dilanja droge… To nije točno. Ubojstvo premijera u svakoj zemlji karakterizira se kao politički čin, i ja vjerujem da će istraga to i pokazati i da će za taj dio organiziranog kriminala odgovarati i oni. S druge strane Srbija je imala problem sa Haaškim tribunalom, odnosno jedan dio Srbije. To je naša međunarodna obaveza, ali sada nam je mnogo lakše, jer se jasno pokazuje da su te velike patriote i borci za Srbiju ipak na kraju samo kriminalci, i da tu više nema nikakve iluzije da onaj naš bivši vođa, koji je danas u Hagu i govori da brani narod Srbije, a ne samog sebe, stoji iza zločina koji se desio Ivanu Stamboliću, stoji iza ubojstva Slavka Ćuruvije… Mislim da je sada svima jasno da taj proces odgovornosti i čistilišta kroz koji treba proći Srbija u periodu koji je ispred nas jeste prisutan i jedan je od ključnih prioriteta, ako želimo da budemo normalna, moderna i demokratska zemlja. Takve snage više ne smiju nikada u Srbiji imati milijun glasova, kao što se to desilo na prošlim izborima, jer je potpuno jasno tko je stajao iza takvih snaga. g
