Arhiv tekstova

Harmonikanizacija

Sad se tek pouzdano ne zna tko je veći pobornik državne samostalnosti – Srbija ili Crna Gora. Maratonska srpsko-crnogorska priča upravo ulazi u fazu u kojoj se međudržavni spor polako a stabilno seli s relacije Beograd-Podgorica na gotovo isključivo srbijanski politički teren. Ako će itko biti zadovoljan takvim razvojem stvari, onda je to ponajviše službena crnogorska vlast, koja je priželjkivala, ali se, ipak, nije pretjerano nadala da će joj najveći suborac na putu k nezavisnosti biti beogradske političke stranke i njihovi lideri.
    Spor je – podsjećanja radi – počeo 1997. kao oblik crnogorskog prkošenja Miloševićevoj apsolutističkoj vladavini. Srbijanska oporba je – nasuprot režimu i nacionalističkoj eliti – na njega gledala blagonaklono, čak ga je podsticala računajući da će, kad Milošević ode, Podgorica zaboraviti na nezavisnost. Milošević je u međuvremenu pao, nekdašnja oporba, sada vlast u Beogradu, okrenula ploču, Đukanović, opet, nije odustao, ali se prilagodio novostvorenim okolnostima, pritisku Europe da se zaustave dalje dezintegracije Balkana, a i spoznaji da na referendumu ne može dobiti preko potrebnu većinu za osamostaljivanje. Prihvatio je sporazum o stvaranju Unije Srbije i Crne Gore s oročenim vijekom trajanja procijenivši da je njena »originalnost«, a prije svega neprimjenljivost, sigurnija i efikasnija formula za postizanje konačnog cilja od eventualnog jednostranog raskidanja »bračne« državne zajednice.
    I čini se da crnogorski lider nije pogriješio: Ustavnom poveljom dobio je aplauze i Beograda i svijeta, predah i, naravno, vrijeme za suptilnije manevre prije konačne odluke kroz dvije-tri godine. Usput, uklonio je potencijalne europske prijetnje od aktiviranja njegovog, navodnog, kriminalno-duhanskog dosijea. Ujedno, s jedne strane, marginalizirao svoje političke oponente u Crnoj Gori, a, s druge, službeni Beograd gurnuo u ambijent premišljanja, podjela i konfrontacija. Zaposjeo je vitalne funkcije u SCG, izborio paritet u pravima, a dobrovoljnost u obvezama, bira koja su mu veleposlanička mjesta neophodna za krajnji cilj, odugovlači proces harmonizacije odnosa, pretvarajući ga u iscrpljujuće razvlačenje raštimane harmonike… Ukratko, ne povlači nijedan potez kojim bi pokvario svoju dugoročniju računicu, da će mu put do nezavisnosti i, eventualno, Europe biti kraći i bezbolniji preko Srbije.
    Možda mu nešto od onoga što je isplanirao neće poći za rukom, ali je u međuvremenu uspio bar nametnuti dojam da je novostvorena državna zajednica jedna čudnovata, iznad svega, jalova i neprimjenljiva tvorevina. Time je postigao i drugi cilj: uvećao je broj svojih političkih saveznika i to izvan Crne Gore. Tako se ovih dana nagovještava (ne) formalni savez njegove DPS, Krivokapićeve SDP, Čankove LSV i Batićeve DHSS. Opciji samostalnih putova Srbije, odnosno Crne Gore, stigla je i od nove političke partije G 17 plus, s kojom se, eto, slažu čak i Pelevićevi »Arkanovci«. Stvara se, dakle, jedan ideološko raznolik stranački korpus (gemišt lijevih i desnih partija), koji – nasuprot »ostatku« DOS-a i njegovoj (srbijanskoj) Vladi – smatra da bi i za Srbiju i za Crnu Goru bilo najbolje da se naprosto (civilizirano) raziđu, prethodnno očiste međusobne račune, pa o tom potom.
    Sada je, međutim, Živkovićeva Vlada na novoj muci: samo što je uspostavila kakav-takav okvir srpsko-crnogorskog saveza i krenula u proces »sređivanja« međusobnih odnosa, shvatila je da, u stvari, malo što funkcionira kako je bilo zamišljeno. Uskladjivanje carinskih stopa okončano je navrat-nanos, uz pregršt kontroverzi, parlament SCG gotovo da se i ne može sakupiti, uprkos dogovorima, Crna Gora ne uplaćuje ništa u zajedničku kasu, a i neke odluke Marovićevog Ministarskog savjeta i te kako podgrijevaju žustre polemike na srbijanskoj političkoj sceni, prvenstveno u vladajućem DOS-u.
    Vlada Srbije bi – stječe se dojam – zbog rejtinga DOS u biračkom tijelu, rado i sama digla ruke od svega toga da joj nad glavom ne vise europske institucije, koje decidirano poručuju da od ulaska Srbije i Crne Gore ili Srbije odnosno Crne Gore u europsko-atlantske integracije neće biti ništa ukoliko se Beogradski sporazum ne ispoštuje do kraja i stvori relativno respektabilna državna zajednica. Taj problem je za službeni Beograd utoliko veći što predstoji izrada akcionog programa Srbije i Crne Gore, koji je glavni uvjet da novostvorena unija dobije zeleno svjetlo za prvu integracionu stepenicu – sklapanje sporazuma o asocijaciji i pridruživanju Europskoj uniji.
    Povremeni optimizam premijera Živkovića i njegovog potpredsjednika za europske integracije Čedomira Jovanovića, međutim, blijedi pred činjenicom da je svaki dogovor s Podgoricom izuzetno težak i kompliciran zadatak. Situaciju dodatno pogoršava i nestabilnost političkih prilika u samoj Srbiji, odnosno u vladajućoj koaliciji, nakon ukidanja izvanrednog stanja, pogotovo namjera nekih lidera DOS (Batić, Čanak) da pripomognu razdruživanju Srbije i Crne Gore. Tim prije što se republički parlamentarni izbori opasno približavaju, a s njima povećava i rizik da bi se uporno inzistiranje na srpsko-crnogorskom unijatskom povezivanju moglo loše odraziti na izborni ishod.                       g