Arhiv tekstova
Za europsku Suboticu
Neumitna statistika pokazuje da je naš grad tijekom minule decenije doživio period najveće devastacije – to je bio period u kojem su rapidno povećani socijalna bijeda i neuposlenost, i u kojem je istodobno došlo do ogromne koncentracije moći političkih, a u novije vrijeme i ekonomskih elita. U Srbiji je, kao što je poznato, proces političke transformacije od komunističkog ka postkomunističkom društvu kao rezultat donio pojavu nacionalizma. Ni Subotica, naravno, nije bila izuzetak. Međutim, ono čime se namjeravamo baviti u ovom radu nije nikakvo objašnjavanje ili tumačenje onoga što se dogodilo. To ćemo prepustiti povijesti. Riječ je prosto o potrebi da se Grad promisli na jedan drugačiji način i iz drugog ugla, koji bi bio omeđen europskim okvirima.
Sigurni smo da nije moguće pronaći jedan univerzalni princip po kojem bi preko noći naša stvarnost postala europska, kakva je u razvijenim zapadnoeuropskim zemljama. Pred nama je dug put ekonomske obnove, razvoja demokracije i civilnog društva, a logika »civiliziranog svijeta« još nam prečesto uzmiče, ustupajući mjesto isključivostima, bahatosti i inaćenju kojeg ovih dana ima u izobilju.. Sve češće čujemo glasove u kojima u najnovijim tragičnim događajima, poput ubojstva premijera, prisustvujemo »ponavljanju historije«. Neumitnost našeg položaja traži se u historijskim objašnjenjima koja opet podgrijevaju oni kojima nacionalizam ide u prilog. Poslije svega, moramo jasno reći da naš grad trpi štetu jer se u strukturi samih nacionalističkih ideja (i prakse) zadržala u potpunosti ideološka logika komunizma, u kojoj se insistiralo na podjeli na sljedbenike i one koji to nisu, na »neprijatelje« i »izdajnike« u nacionalističkoj verziji.
Mora se reći da degradiranje i razaranje naših institucija nije započeto jučer niti će se one sutra obnoviti, ali ono što je moguće, a što je prioritetni zadatak koalicije za europsku Suboticu je obnova grada, točnije ideje urbanog i multikulturalizma koje stoji nasuprot onome što stvarno razara naše gradsko tkivo – ruralna isključivost koja je u krajnjoj liniji dovela do uništavanja gradova.
Osnovna polazna postavka Subotica – europski grad svim partijama je zajednička. Međutim, okrenutost gradu ne može biti nametnuta programskim načelima, već mora biti rezultat stvarne želje da se poštuju urbana pravila života. To podrazumijeva zadovoljavanje potreba za zaradom (ekonomski faktor), obrazovanjem (školovanjem), kao i niz drugih socijalnih i kulturnih činilaca. Definicija grada (Polis) jeste umijeće upravljanja nekom zajednicom, i ono ne može biti kaotično i bez koncepta, već urađeno na dobrobit svih građana. A to podrazumijeva i postavljanje određenih ograničenja u odnosu na pojedince koji svoj lični interes stavljaju iznad općeg. Opći interes se utvrđuje isključivo voljom većine građana.
Ukoliko govorimo o politici Polisa, onda bismo ga mogli podijeliti na unutrašnju (trgovina, financije, prosvjeta, zdravstvo, privreda) i vanjsku, koja regulira odnose sa državnom zajednicom i drugim gradovima.
Ako eliminiramo sve objektivne razloge vezane za prethodni period, od suštinskog je značaja odgovoriti u kolikoj mjeri su općinske vlasti poduzele određene korake u oblasti trgovine i privrede. Stvaranje ekonomske oligarhije u procesu privatizacije mora se dovesti u ravnotežu sa stopom zaposlenosti i primanjima »običnih« građana. Stečajevi i likvidacije dovode do rasta nezaposlenosti koja zahtijeva određenu socijalnu politiku. Subotica je prije dvadesetak godina u oblasti socijalne zaštite bila jedan od vodećih gradova koji je razvijao aktivnu socijalnu politiku. Takva praksa je u velikoj mjeri danas napuštena, a ne postoji čak ni interesiranje za to ni u nivou participacije u socio-ekonomskom savjetu. Evropski gradovi kojima kao idealu težimo imaju razvijene oblasti socijalnog zbrinjavanja običnih građana (stanovi, besplatan smještaj djece itd.). U oblasti privrede mi još nemamo dugoročni program privrednog razvoja suglasan interesima Pokrajine, odnosno Republike i to je tema kojoj se studiozno moramo posvetiti u narednom periodu.
Napokon, grad kao mjesto u kojem se zadovoljavaju kulturne potrebe ne pravi potreban iskorak u tom pravcu, jer je nedostatak sredstava evidentan. Međutim, mnogo važniji razlozi za tavorenje u kulturi vezani su za nedostatak koncepta ili još točnije za realizaciju koncepta koji ide u prilog zadovoljenju svih kulturnih potreba na nivou lokala, što je u odnosu na standarde Evropske unije potpuno anakrono. Konkretno, ne možemo očekivati da vrhunska kultura u svim oblastima dođe na noge Subotičanima. Na primjer, ako je prioritetna investicija zgrada kazališta, onda bih podsjetio na velelepnu zgradu SNP u Novom Sadu koja nije ni u kakvom omjeru sa značajem kazališnih događanja.
Slično je i u oblasti turizma i osmišljavanja koncepta razvoja Palića. Sredstva koja se ubiru od građana cjepkaju se i dijele na žličicu, po principu lažne jednakosti, lažno se niveliraju vrijednosti, a sve zbog održavanja provincijskog duha i potrebe da se nitko nikome ne zamjeri.
Odnosi sa drugim gradovima, Pokrajinom i Republikom građanima su uglavnom poznati iz priopćenja funkcionara (tko je gdje putovao i kakvo je vozilo sa sobom donio) a to ne može biti temelj dugoročne razvojne politike. Suprotstavljene koncepcije gravitacionih centara (Beograd, Novi Sad, Osijek, Pečuh, Szeged) dovode do konfuzije koja predstojeću regionalizaciju čini poljem manifestacije moći lokalne politike i njenih interesa.
Dakle, nedostatak osnovnog dugoročnog koncepta i ovdje se pokazuje kao ključ razvoja grada.
Prvi vanjskopolitički prioritet za Suboticu bi morao biti vraćanje statusa grada, a ne poprište prepucavanja političkih stranaka i nacionalnih grupa, jer nije točno da je temelj za građansku opciju nacionalna svijest. Temelj za građansku opciju je zajednički život u gradu, isto kao što je temelj europske koncepcije – grad u Europi.
Danilo Kiš, građanin Pariza, a naš sunarodnjak s pravom je volio tvrditi da je provincija duhovna, a ne geografska kategorija.
Autor je načelnik
Sjevernobačkog okruga
