Arhiv tekstova

Novinarska greška - izvor daljnjih nesporazuma

U broju od 2. svibnja 2003. godine, na strani 27 donijeli ste nepotpisani člančić o koncertu i izložbi u povodu 50. obljetnice praizvedbe prve opere bunjevačkih Hrvata »Dužijanca« sa nizom manjkavosti i netočnih podataka i krivo navedenih imena. Budući da je članak nepotpisan, po novinarskoj praksi odgovornost za takove članke preuzima Uredništvo. No, nisam reagirao, jer mi je poznata stara latinska uzrečica: »Ljudski je griješiti«, ali nakon objavljenog »pisma« autora, čije je ime poznato uredništvu, bio sam prisiljen reagirati, jer vidite da članak s netočnim informacijama postaje izvorom daljnjih nesporazuma i nepotrebnih prepucavanja. U tom kontekstu bih se posebno osvrnuo na onaj dio članka, koji govori o mojoj osobi i ulozi u svezi s obnavljanjem partiture opere »Dužijanca«. Posve je netočan navod da sam ja »sačinio« rekonstrukciju partiture, jer je to svakom pametnom čovjeku jasno. Ja sam čovjek koji se nisam bavio glazbom, nego me je na ovaj pothvat gonilo moje rodoljublje i želja da sačuvam jednu jedinstvenu kulturnu vrijednost moga naroda u Bačkoj. No, istovremeno bih se kratko osvrnuo i na primjedbu da je moja zasluga bila sva u tome da sam »pronašao dionice« spomenute opere. Sigurno je zasluga obitelji Ištvana i Marte Harkai nemjerljiva i onaj koji je bio na koncertu mogao je vidjeti da im je zato bilo odano javno priznanje, a da to novinar nije zapazio, to je njegov veliki propust. No, do izvedbe i postavljanja opere na scenu nije bilo dovoljno samo »pronaći dionice«, osobito u ona teška ratna i poratna vremena i posao koordinirati u tri države, u onakvoj političkoj situaciji. Umnožiti partituru u deset primjeraka, za što ide najveće priznanje Bajskoj hrvatskoj manjinskoj samoupravi i ljudima oko »Bajske bunjevačke čitaonice«, uvezati je… Ni ovogodišnje obilježavanje te obljetnice nije bila jednostavna stvar, ostvariti je gotovo bez ičije potpore, uz velikodušnu podršku kako Osječke gradske uprave, samog gradonačelnika dr. Zlatka Kramarića, tako i operne, odnosno kazališne kuće u Osijeku, što je na koncertu, također, bilo vrlo jasno istaknuto. Smatram velikim propustom novinara izvještača da nije zapazio da smo partituru te opere poklonili svim četirim hrvatskim opernim kućama: u Zagrebu, Osijeku, Splitu i Rijeci, te Subotičkom tamburaškom orkestru, a dobit će je i operna kuća u Novom Sadu.
  Kada već pišem, želio bih Vam skrenuti pažnju da se list u Đurđinu vrlo teško može nabaviti i koliko mi je poznato to nije jedinstven slučaj, pa Vas molim, povedite o tom računa.
Mr. Lazar Ivan Krmpotić
Đurđin