Arhiv tekstova
Traženje izlaza iz začaranog kruga
Učiteljica španjolskog i francuskog jezika koja je živjela i radila u Africi i Južnoj Americi, osoba koja je prvi put došla na balkanske prostore prije šest godina sa Zapada. Ali, Mary McAnaulty je razorene zajednice i krvave konflikte već vidjela u svojoj domovini, Sjevernoj Irskoj. Radeći godinama na prevenciji i razrješenju konflikata, to znanje i umijeće prevazilaženja razlika prenosi na mlade ljude u Hrvatskoj, Bosni i Vojvodini. Nakon rada u Vukovaru, Osijeku, Brčkom, Doboju, Maglaju i Travniku, prvi put je došla u Vojvodinu, gdje radi s grupom iz Novog Sada i Subotice.
Za sebe ova medijatorica kaže kako je ponekad umorna od svega toga, a ponekad da joj nikad neće dosaditi raditi jer je oduševljenje raditi s energičnim, inteligentnim i talentiranim mladim ljudima na razvijanju njihovih društava nakon konflikta.
Radeći za švedski institut »Proni« (Project of Northern Ireland) prenosi svoja iskustva na druge. Pored situacija koji su vezane za konflikte u zajednicama, među nacijama i religijama, također se bavi obukom odraslih, rodnom problematikom, siromaštvom…
Ljudi njenog profila pomažu da se prevaziđu situacije u kojima paravojne formacije ne žele međusobno ni razgovarati, kao niti političke stranke, i kada mnogi žele samo da nastave konflikt.
4Vi radite kao medijator i communityworker.Što to zapravo znači?
Sjeverna Irska je imala mali rat 1968. godine. Od 1997. imamo mirovni proces. Ono što se dešavalo u Sjevernoj Irskoj, je da je to dio Velike Britanije, i da je do početka pokreta ljudskih prava, u kasnim šezdesetima, svim institucijama vladala i upravljala protestantska većina, a da se tamo nalazi i katolička manjina. Irska republikanska armija (IRA) je paravojna grupa koja se bori za neovisnost cijele Irske. No, poslije ovog pokreta za ljudska prava, vlada je suspendirana i izravno se vladalo iz Velike Britanije. Imali smo skoro 30 godina nasilja paravojski. No, ovi su ratovi daleko drugačiji od ratova u bivšoj SFRJ koji su bili vrlo snažni i trajali 3-4 godine, dok smo mi u Sjevernoj Irskoj imali vrlo dug konflikt, što znači da nitko mlađi od 35 godina nije nikad živio u normalnom društvu, već samo u društvu punom nasilja. Sjeverna Irska je vrlo podijeljena sredina. Moguće je da doživite 16 godina, i ako ste katolik da nikad niste progovorili ni s kime tko je protestant, što je dosta vjerojatno. Sustav obrazovanja je podijeljen na katolički i protestantski. Postoji i pokret integrirajućeg školstva, kojem i ja pripadam, koji je počeo s roditeljima koji nisu željeli birati u koju će školu slati djecu. To je pokrenuto i vlada je to podržala i te škole rade vrlo dobro, ali ih pohađa samo oko 5 % djece koja se školuju.
Imamo mirovni proces koji posljednjih 5-6 godina ne bi bio moguć da nije bilo godina i godina rada provedenog u zajednicama, generiranog od strane youthworkera koji su željeli učiniti nešto na planu problema u svom okruženju, problema s nasiljem, i »rekreacijskim nasiljem« koje se dešava vikendom između ožujka i listopada kada protestanti iz Narančastog reda imaju svoje marševe, koji mogu postati vrlo sektaški. Oni odlučuju da prolaze kroz oblasti republikanaca i tada se često dešavaju demonstracije i nasilje. Dakle, ako ste mlada osoba koja odrasta u ovakvom području, brzo dolazite u kontakt s nasiljem, paravojnim aktivnostima, bilo da su republikanske ili lojalističke. To je glavni problem koji se oslikava na svim razinama društva. To je život u strahu. Ako ste mladić, ili čak djevojka, koji se voli družiti, ove paravojske postaju privlačne jer ovako »radite nešto za svoju naciju«, »vaše je pravo da se borite«, » pravo da postoji vaša tajna paravojska«…
Tako su posao počeli youthworkeri i communityworkeri, tj. osobe koje rade s mladima i koje vode društvene djelatnosti u zajednici i aktivnosti s mladima. Oni su istraživali i upoznavali tu kompleksnost, te saznanje kako je to biti katolik ili protestant, kako početi razumijevati jedni druge i kako bi mogli raditi zajedno. Iako ovo zvuči jednostavno, to uopće nije bilo lako. Bilo je potrebno oko 15 godina rada. Nije uvijek uspijevalo. U određenim oblastima je uvijek bilo nasilja. U Belfastu ili Derryju ove dvije zajednice žive vrlo blizu jedna drugoj tako da su to i dalje žarišta sukoba u koje mladi upadaju i sukobljavaju se, a paravojske još postoje. I u ovom mirovnom procesu je glavna republikanska paravojska IRA, koja ima političko krilo Sinn Feinn, koje je vrlo snažno u mirovnom procesu i koje je spremno da rješava probleme političkim načinom a ne militarističkim sukobima.
4Je li točno da postoji ekonomska razlika između protestanata i katolika, da su katolici siromašni, a protestanti bogati?
Trenutačno ne, ali kada je konflikt počeo u šezdesetima, bilo je velike diskriminacije. Sve značajne poslove i profesije su vodili protestanti. U policiji (RUC) je bilo oko 99 % protestanata. Ako je katolik htio pristupiti policiji – a bila je velika nezaposlenost, pa su pojedinci to uradili zbog plaća – to bi značilo da se nikad ne može vratiti u svoju zajednicu. Tako da katolici nisu priznavali RUC i u većini područja su patrolirali samostalno u okviru zajednice i dešavalo se da te paravojske ne puštaju policiju unutra. Zbog svega ovoga se nije moglo krenuti u mirovni proces bez velikih reformi. No, sada je Republika Irska bogata zemlja, članica Europske unije i mnogo je manje nezaposlenosti. Posljednji podaci popisa govore da se gotovo izjednačio omjer katolika i protestanata. Početkom sukoba su katolici bili u manjini, odnos je bio oko 60 naprama 40 posto u korist protestanata. To znači da se mnogo protestanata odselilo zbog svega ovog, mnogi mladi su odlazili u Englesku na studij te se nisu vraćali i to je također dovelo do ovog. Mirovni proces je doveo do ekonomskog buma, ljudi dolaze investirati, ali ljudi koji su još uvijek u području sukoba u Belfastu ili Derryju, još ne osjećaju korist od ovog procesa, još je velika nezaposlenost i zato su još uvijek uključeni u konflikt.
4Kako se institucije odnose prema građanima sada?
Uvijek se prepozna kad nekog vidiš ili po imenu je li katolik ili protestant. To je isto i u Bosni. Postoji razlika, ali su sada isti uvjeti za zapošljavanje, ljudi imaju iste mogućnosti, pa nema takve diskriminacije više.
4Kakva je situacija s irskim jezikom?
Koriste se mnogi načini kako bi se nastavio konflikt, a jezik je jedan od njih. Postoji irski jezik keltskog podrijetla koji je vrlo različit, i koji je tijekom pedesetih i šezdesetih počeo odumirati, ali je povećanjem nacionalizma došlo do povratka interesa za irski jezik. On se prije toga govorio samo na zapadnoj obali Irske, a sada je zbog sukoba najbolje učiti ga u Belfastu, gdje postoje škole na irskom jeziku, irski ples, i gdje je ta kultura vrlo živa u getima. Inače svatko govori engleski, tj neku vrstu engleskog. U traženju identiteta protestanti su se osjećali kao da zaostaju za katolicima, pa su svoj ulster-scottsch dijalekt nazvali posebnim jezikom, mada to lingvistički nije točno. Tako da postoje natpisi na irskom, engleskom i ulster-scottschkom jeziku. To je službeno tako, ali u praksi nije svuda tako. Od samouprava ovisi dokle će ići s time, uvijek postoji konflikt na lokalnoj razini koliko će novca potrošiti na to i zašto držati sve te dokumente na tri jezika kada se svi služe engleskim. Zbog toga u zajednicama u kojima vladaju republikanci imate irski, a ako tamo imate lojalističku manjinu, ona će se boriti za ulster-scottschki jezik i ovaj problem se nastavlja i istovremeno se neprekidno diskutira o ovom problemu.
4Kako se ljudi identificiraju po naciji ili religiji, kao katolici ili Irci?
To je stvar izbora. Možemo imati irsku putovnicu, tj. obje, i britansku i irsku putovnicu. Mnogo ljudi ne priznaje državu ni Sjevernu Irsku, ni Britaniju niti kraljicu – već kažu da žive u Irskoj, ili u okupiranih šest okruga Irske koje su okupirali Britanci. Političari također ne žele priznati Sjevernu Irsku, pa koriste termin Ulster, što je naziv pokrajine i čime pokazuju da su lojalni kraljici, da su protestanti. No, ima mnogo mogućnosti, ljudi govore da su ljudi iz Ulstera, da su građani Sjeverne Irske, građani Irske, građani Velike Britanije i sve te kvalifikacije su u uporabi.
4Kakve su sličnosti i razlike između Sjeverne Irske i onog što vidite na prostorima bivše SFRJ?
Radim već 10 godina u Sjevernoj Irskoj na poslovima u zajednici. A već godinama dolazim ovdje i također radim s ljudima, gledam što se dešava i razgovaram s mnogima, podučavam grupe kako da upravljaju konfliktima, da ih razrješavaju, kako da obavljaju grupni rad, poboljšavaju odnose među zajednicama.
Postoji mnogo, vrlo mnogo zajedničkih stvari, ali isto tako i mnogo razlika. Slično je što su ljudi vrlo striktni u povodu svoje nacije i nacionalnosti, slično je kako nastavljaju konflikte, iste su predrasude.
Najveća je razlika što mi imamo ljude od recimo 35 godina, a da nikad nisu živjeli u sistemu koji je bio drugačiji i s manje sukoba. Dotle u bivšoj SFRJ je to dob od 12-14 godina, što je razlika. Tu ima mnogo više mladih ljudi koji su živjeli i u onom prijašnjem vremenu bez konflikta i koji znaju da bi situacija mogla biti opet drugačija. U Sjevernoj Irskoj je velik broj ljudi koji nema taj osjećaj da situacija može biti drugačija, jer su cio život proveli pod ovim okolnostima. Tada je teško pokrenuti ih. Druga razlika je što je ovdje još malo rano da se krene prema zajedničkoj budućnosti, što je kod nas pokrenuto više iz potrebe, jer su uvjeti života bili toliko užasni. Izgradili smo to godinama iskustva, činili smo i mnoge greške, ali smo i učili iz njih. Kada dođemo ovdje, vidimo da je još rano za neke stvari.
Ponekad ljudi koji se nalaze na konfliktnom području misle da su posebno vrijedni zbog toga, jer im se dešava ono što druge zaobilazi. To ih gotovo vezuje i misle da ih nikad neće nikad shvatiti, niti njihov konflikt, te da nitko ne može pomoći. Ali mi podučavamo ljude da usvoje znanje i vještine, da vode dijalog kako bi našli i stvorili svoj izlaz iz situacije.
Mary McAnaulty kaže da se nakon serije predavanja u Novom Sadu i Subotici mora vratiti u Sjevernu Irsku. Tamo nastavlja svoj posao. Dolazi ljepše vrijeme, ljudi izlaze van i veća je vjerojatnoća sukoba. Neredi mogu izbiti svake noći. Stoga ona noću sa svojim kolegama obilazi oblasti u kojima su žarišta sukoba, gdje protestante i katolike dijeli samo jedan zid. To su geta s čije obje strane se nalaze communityworkeri koji rade za svoju zajednicu i pokušavaju izgladiti sukobe. Communityworkeri su na vezi, razmjenjuju informacije o onom što se dešava, pogotovo tamo gdje nema policije.
I čekaju mir. g
