Arhiv tekstova
Prepoznatljivo ime hrvatske moderne
Dobriša Cesarić se u književnosti javlja s pjesmama koje piše i objavljuje između dva svjetska rata, a njegova poezija je imala veliki odjek nakon Drugog svjetskog rata, iako u povijesti hrvatske književnosti u tom razdoblju dominiraju dva velika književna autora: Miroslav Krleža i Tin Ujević. Bez obzira na suvremenike, Cesarić je svoju poeziju gradio tiho i uporno. Njegovo pjesništvo odavno je postalo predmet esejističkih i kritičarskih razmatranja u nas i u svijetu.
Pjesnik Dobriša Cesarić rođen je 10. siječnja 1902. u Slavonskoj Požegi. Djetinjstvo je proveo u Osijeku, gdje je završio osnovnu školu i nižu gimnaziju. Godine 1916. prelazi u Zagreb, gdje maturira i upisuje studij filozofije. Od samog dolaska u Zagreb, Cesarić objavljuje pjesme. Objavio je veći broj pjesama u »Književnoj republici«, koju je uređivao Miroslav Krleža, a kritičari vrlo često nazivaju Cesarića pjesnikom Zagreba. Po završetku Drugog svjetskog rata postaje urednik ugledne izdavačke kuće »Zora«, a 1951. izabran je za redovnog člana Akademije znanosti i umjetnosti. U glavna djela Dobriše Cesarića spadaju: »Lirika«, 1931., »Spasena svjetla«, 1938., »Izabrani stihovi«, 1941., »Pjesme«, 1951., »Osvijetljeni put«, 1953., »Tri pjesme«, 1955., »Goli časovi«, 1956., »Proljeće koje nije moje«, 1957., »Izabrane pjesme«, 1964., »Moj prijatelju«, 1966., »Slap«, 1970. Cesarićev prevodilački rad sakupljen je u »Knjizi prepjeva«, 1951., s prijevodima pjesnika Puškina, Jesenjina, Ljermontova, Goethea, Heinea, Rilkea. Za svoje pjesničko stvaralaštvo Cesarić je često nagrađivan: za svoju prvu knjigu »Lirika« dobio je nagradu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, za knjigu »Osvijetljeni put« nagradu Saveza književnika Jugoslavije, a za »Izabrane pjesme« Zmajevu nagradu 1960., i nagradu Vladimira Nazora 1964., dok je 1969. godine dobio nagradu Vladimira Nazora za životno djelo. Cesarić spada u red onih naših pjesnika koji su prevođeni na vrlo velik broj stranih jezika. Dobriša Cesarić je umro 18. prosinca 1980. godine u Zagrebu.
Cesarićeva poezija je jednostavna, romantična i, dakako, moderna. Njegovu poeziju karakterizira jasnoća izražavanja, kratkoća same pjesme i često poantiran kraj, ali unutrašnji dio Cesarićevih pjesama uvijek se drži sakupljen oko kakve neprevodive slike, što Tea Benčić sjajno zapaža u svom eseju o Cesarićevoj poeziji: »Zapravo je sjena pjesme uvijek nedodirljiva, ona čuva jedan sloj koji ne može biti izrečen nikakvom interpretacijom«. Iako nesumnjivo pripada pjesništvu moderne, u Cesarića nema kovanica, neobičnih sprega ili idioma, toliko korištenih u modernoj poeziji. U pogovoru »Lirika Dobriše Cesarića« knjizi »Izabrane pjesme«, 1964., Jure Kaštelan piše: »Prava je poezija kao element, jednostavna i neprotumačiva. Preobraziti je u racionalne pojmove uvijek je jednim dijelom uzaludan trud… Lirika Dobriše Cesarića ima složenu jednostavnost prirode. Ona je svjetlost svitanja. Ona je prazna i napuštena stanica i svijetao grad. Ona je suvremeni život sa svojim suprotnostima, više gradski, više pločnik i plinska svjetiljka nego talasanje žitnih polja. Ta je lirika nova i suvremena«.
Cesarićeva jednostavnost je kompleksna, jer njegova poezija je zagovor za nastavljanje i trajanje. Cesarićeve pjesme su govor u kojemu obitava predmet svijeta. Postavljajući predmet svijeta, Cesarić ukazuje na djelatni, antropološki karakter pjevanja, sabirajući u pjesmi čitav »svjetsko-unutarnji« prostor, kako u eseju »Čemu pjesnici« to razotkriva Martin Heidegger. Cesarić sabire ono što je raspršeno i u čovjeku zanijekano. Tea Benčić bilježi kako je: »Cesarićeva romantičnost zamjenjiva riječju dobrota«. U težnji da putem poezije ispolji čovjeka, Cesarić radikalno zahvata problem čovjeka. Zbog čega radikalno? Zbog toga, jer zahvata li ga u sebi, zahvata ga u njegovom korijenu, a Dobriša Cesarić je zaokupljen spoznajnom problematikom čovjekovog postojanja i unutar njegovih stihova evidentna je briga za čovjeka.
Željeznicom
Telegrafski stup, telegrafski stup,
I smrznuto polje,
I pogled zasićen i tup,
I život bez volje.
Mijenjaju se krajevi i postaje,
Ali tuga, tuga ostaje.
Nosim je od stanice do stanice,
Nosim je od granice do granice.
Osjećam da sam ko kotač vagona,
Koji sila vazda u daljinu nosi
I pokreće,
Ali on se vječno oko svoje osi
Okreće, okreće.
Orao u volijeri
To nije stijena sure, slobodne planine, nego nagomilani kamen
u kavezu. Ovo je svijet u kome se leprša, a ovaj dan - to nije
pravi dan.
On sjedi nepomično, sa suvišnim krilima, i samo spava, spava.
Kadikad otvori oči i gleda oblake kako putuju u beskraj.
Kadikad – začuvši zov visine – raširi krila, ali ih odmah skupi:
zna da će prvim zamahom udariti o žice kojima su mu ukrali
život.
priredio: Z. Sarić
